Prikaz romana „Nebeske reke“: Svi „stajemo“ u kapljicu kiše
Involvirani smo u čitanje do poslednjeg atoma u našem telu. Zapahnuti smo, a sa kose kao da nam se cedi teška voda puna cvasti vrbe. To se dešava kada su nam u rukama dela velikih pisaca i kada su priče titanske.
Pisac se može osetiti već na prvoj strani. U slučaju ovog romana odmah se vidi da je izvanredan. A posle prve strane sve se slaže kao delovi slagalice, sve kapi kiše i talasići reka jure u onu početnu čitalačku, punu cvasti vrbe. Jurnjava je i uznemirujuća.
Pripovedanje počinje u drevnoj Mesopotamiji, u biblioteci. Sa neba se, a moglo bi se reći iz duše autorke, odvaja kap kiše. Ne može da se pocepa, ali može da se razdvoji u tri paralelna narativa. Tako imamo Artura rođenog pored Temze (Čarls Dikens ima svoj cameo u ovom delu priče), koga će strast za učenjem odvesti u okolinu grada Ninive. Druga junakinja je Narin koja bi trebalo da se krsti u reci Tigar, a treća je hidrološkinja Zalika koja je napustila muža i živi na rečnom brodu.
Kap kiše ima pamćenje, kaže Elif, a reči u nama nalaze stanište. Najviše zato što prvo oseća ona, uspešno prateći duh odličnosti savremenog britanskog romana koji se pak nastavlja na veličanstvenosti svih pisaca Britanije koji su mu prethodili. Elif u sebi nosi senzibilitet Turske, Francuske, Britanije i drugih meridijana. Ona je svesvetska, svevodena, sveopšta a opet veoma jedinstvena. I obraća se našoj unutrašnjoj vodi.
Onaj ko pristupi ovom štivu srcem doživeće neverovatne sinhronicitete, tražeći nešto sasvim drugo. Susrešće statue i reljefe iz drevnih vremena, ne sluteći da će ih otkriti u Nebeskim vodama. Tolika je moć ove trolične priče.
Čudo je ovaj tekst, čudanstven je čitalački put sa njim. Referencira na „Ep o Gilgamešu“. Roman teče kroz naša prošla i buduća iskustva, govoreći i o skrivenim rekama ispod Londona, Pariza i svih drugih gradova. Verovatno se ljube, kao eterične jegulje. Podzemne, zemne i nadzemne, reke su svuda, voda je izvor i uvir. O vodi je ovde reč, talasa se sa neba, ispod zemlje, iz očiju, ka njoj se hoda, ona menja ljude, o njoj se brine, jer nestaje.
Delo obrađuje i ozbiljne i bolne teme koje potresaju globalno društvo, što je za ovu autorku oduvek karakteristično. Balans između karakterizacije likova i njihovih shvatanja u kakvom svetu žive je doveden do perfekcije. Nekoliko priča se spajaju u jednu epsku. Svi smo, na kraju krajeva, jedno, i to ne okean, nego „stajemo“ u kapljicu kiše.
Tri glavna lika i dve reke. Tako možemo sažeti ovaj opis. Voda spaja sudbine, a ona početna kap, iz Mesopotamije, ostaje ista. Jedna u jednom, u svako doba (viktorijansko i moderno). Elif piše raskošno, zdušno, duboko istraživanje se odrazilo na tekst, njena intuicija je perfektna.
Roman ima nekoliko ključnih, duboko emotivnih i simboličnih momenata, likovi se upliću u živote jedni drugima. Autorka nas uvodi u duboke i potresne tajne, ali nam daje i priliku da se, kao i likovi, iscelimo tako što razumemo ožiljke onih o kojima čitamo. Na pragu je kolektivno isceljenje jer se bavi kompleksnošću kulturnog identiteta.
Saznajemo o tragičnoj sudbini etničke manjine u Iraku, istovremeno otkrivajući drevne istine i neslavne poteze pojedinaca. Autorka je veoma hrabra, a hrabrost je odličan preduslov za nastanak kvalitetnog dela. U ovom je, dodatno, postignut spoj raskošne rečenice i dopiranja do šire čitalačke publike. Nema pretencioznog intelektualizma koji se upinje da prikaže šta sve zna. Elif, očigledno, mnogo zna, ali znanje prenosi kroz osećaj i žar, neisticanjem sopstvenih intelektualnih dostignuća. Postigla je pravu meru znanja i osećanja. Stoga je kap borbe za nasleđe vode u kojoj se, kroz ovaj roman, spajaju trenutak i večnost, slavan.
Moj naklon.
Autor: Ana Atanasković



















