Prikaz romana „Mali bogovi“: Najbolji Pračet
Svima je već poznato da je DisksvetTerija Pračeta serijal zabavnih knjiga komične fantastike, koje parodiraju ostala žanrovska dela, ali i aspekte svakodnevnog života, kao što su filmska industrija, pravo i tržni centri. U serijalu su s vremenom počele da se pojavljuju ozbiljnije teme, ali veoma nenametljivo.
U „Malim bogovima“ (izvorno objavljenim 1992. godine) Pračet se pozabavio ozbiljnijim idejama s kojima je ranije koketirao, stavio ih je u fokus, ubacio umerenu dozu humora i najverovatnije napisao svoje remek-delo.
U suštini, „Mali bogovi“ od prve do poslednje stranice predstavljaju temeljan i neuobičajeno mudar osvrt na sukob verskog fundamentalizma i slepog verovanja sa razumom, argumentima i naukom. Čitalac će to jedva i primetiti, jer je priča sama po sebi vrlo pitka, dobro ispripovedana i sadrži genijalne likove. Sve to je dodatno začinjeno Pračetovim mestimičnim izlivima šašavosti, koji su svedeni na minimum zarad naglih izliva ironičnog i ponekad razjarenog humora. „Mali bogovi“ je knjiga koja govori o važnosti lične vere i pobožnosti, i žustro se zalaže protiv onih koji svoja verovanja koriste da bi drugima nametnuli strah, bol i smrt.
„Male bogove“ odlikuje sve ono što kod Pračeta već volimo: šale o ljudima u togama koji se besmisleno svađaju zbog filozofije (nakon uz muke postavljenog pitanja da li su bogovi stvarni, pet sekundi kasnije će munja proletiti kroz prozor, uz priloženu etiketu na kojoj piše „DA“), Smrt se u nekoliko navrata kratko pojavljuje, a kroz celu knjigu se proteže šala o tome kako su kornjače ukusne za jelo. Međutim, vidi se da je tematika kojom se u ovoj knjizi bavi zaista razbesnela Pračeta. Iako se njegova mržnja prema slepom verovanju i ideji spaljivanja ljudi (jer tako piše u nekoj staroj knjizi) zaista se ističe u ovom romanu, sve je predstavljeno svedenim tonom. Pračetova oštroumnost briljira i u segmentima sa ravnozemljašima (ovde predstavljenim kao oni koji veruju da je objektivno ravan Disksvet lopta, zbog ironije) koji su očito na tapetu i izvlače deblji kraj.
Što se tiče likova, i po ovom parametru ovo je jedan od najboljih romana slavnog autora. Pošto je posredi nešto poput prethodnice ostatka serijala, većina likova se ne pojavljuje u drugim romanima (osim Smrti i veoma kratkog pojavljivanja određenog čovekolikog sakupljača knjiga), ali Pračet ipak ima vremena da ih prikaže zadivljujuće detaljno. Vorbis je možda jedan od najstrašnijih negativaca u celom serijalu, dok je Brata sigurno jedan od najzanimljivijih glavnih likova. Omov pragmatični, kornjačo-božanski pogled na svet je takođe veoma zabavan. Čak i sporedni likovi, poput Didaktilosa i potonjeg vođe pobunjenika Simonija, dobro su osmišljeni i dobijaju dovoljno prostora da se istaknu.
Skoro jednako važan podatak jeste da je kraj fantastičan. Pračet je u prvim knjigama serijala dobijao mlake reakcije za završetke, jer su neke knjige imale dobar, a neke pomalo razočaravajući kraj posle jakog uvoda i razrade. Sa „Malim bogovima“, međutim, tu nema nikakvih problema počevši od uvoda. Inteligentan ali ne i propovednički, filozofski ali nikada dosadan, roman „Mali bogovi“ je zaista Pračetovo remek-delo (pardon, jedno od...). Ako bih nekome morao da preporučim da pročita samo jedan roman o Disksvetu, onda bi to nesumnjivo bio ovaj.
Izvor: reddit.com
Prevod: Đorđe Radusin



















