Prikaz romana „Kuća u Ulici Đemito“ Domenika Starnonea
Ovog puta Starnone svoj nepobitni dar prikazuje u delu zamašnog obima (oko 450 stranica teksta), sa pričom koja je razmahana i možda i donekle neočekivano digresivna, a sa pričom o sinu koji pokušava da sačini što pošteniji, što temeljniji, a nadasve što iskreniji prikaz života i naravi vlastitog oca, koji je dobar deo svoje ovozemaljske egzistencije proveo u ogorčenju i jaru zbog slikarske slave i sveopšteg priznanja možda samo njemu vidljivog i pojmljivog talenta koje se, prosto-naprosto, sudbinski ili možda u neku ruku i u nekoj meri pravično nisu dogodile, zaobišavši ga u prilično širokom krugu.
Takvom središnjom postavkom Starnone u žižu vraća onaj stari i osvedočeno učinkovit motiv koji se još od dana Džejn Ostin označava efektnom sintagmom ruling passions (odnosno strasti koje su gospodari/gospodarice umova, duša i bića, koji jednostavno ne mogu da im se odupru). U slučaju povesti na čijoj tematsko-motivskoj strukturi čvrsto počiva ovo delo, čitaocu se dosta rano očitavaju jasni obrisi i razmere tragedije jedne suštinski upitne egzistencije, istovremene i određene i na pogrešan put zavedene lošom procenom i na vreme nezauzdanim i nepreusmerenim narcizmom, ali Starnone, kao svaki potvrđeni majstor svog „zanata“, uspeva da taj krunski motiv izvarira, na za to najpodesnijim gradirajući ga i dodatno ga oblikujući. A na sve to, u pozadini se stvara slika Napulja, tog i u književnosti i u široj popularnoj kulturi poodavno već ikoničnog i lako prepoznatljivog grada specifične lepote i osobene biti.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik



















