Prikaz romana „Frankenštajn u Bagdadu“– Čudovište kao metafora
Nastalo biće lišeno imena i lica počinje da bitiše stapajući se s duhom stražara koji je stradao prilikom pokušaja da zaustavi kamion-samoubicu. To je trenutak romana u kojem naizgled realistička koncepcija efektno prelazi u fantastiku otvarajući intertekstualne veze sa romanom „Frankenštajn“ (1818), ali i sa nizom filmova nastalih pod uticajem pomenutog dela Meri Šeli.
Početna ideja za akcije novonastalog monstruma leži u osveti za ubistva počinjena u Bagdadu. Međutim, on će s vremenom početi da pod uticajem slepila nasilja likvidira i dželate i najrazličitije nevine. Time irački romanopisac Ahmed Sadavi, poštujući pluralizam tumačenja, vrlo diskretno sugeriše da se u ratu razlika između te dve kategorije ljudi – usled mržnje, surevnjivosti, gladi i žudnje za osvetom – gotovo neizbežno relativizuje. Kao što je prelazak iz realizma u fantastiku značio krupan dramaturški obrt u ovom romanu ovenčanom s nekoliko krupnih arapskih i francuskih nagrada, tako je i sa reakcijom korumpiranog pukovnika Surura na akcije bagdadskog Frankenštajna. Visoki oficir sumnja da je moguće da je Hadi izumeo takvo čudovište i veruje da je ono plod vlade SAD i njihovih akcija u Iraku.
Umeštanje lika čudovišta klasične britanske spisateljice u savremeni kontekst rata, siromaštva, nasilja i straha nije jedini autorov krupan strukturni zahvat. Radnja spontano tvori gorku pouku da na šahovskom stolu istorije zlo gotovo uvek pobeđuje. Frankenštajn nije đavolje biće, nego suština čoveka kao obespućenog, ranjivog i impulsivnog monstruma. Sadavijevo čudovište postaje metafora rata, Iraka i ljudskog bića. Iako kada se prepriča, „Frankenštajn u Bagdadu“ deluje sumorno, posredi je roman čije je čitanje olakšano i unapređeno izvrsnim autorovim humorom, koji je najpouzdanija pilula s kojom čitalac guta i najpesimističkije sadržaje.
Autor: Domagoj Petrović



















