Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Prikaz romana „Belo se pere na devedeset“: Jednostavno i nežno

Još su autori klasičnog holivudskog filma u odnosu na zaplete, kao ipak potrošniju „robu“, ukazivali da se na putu ka univerzalnosti, kao uvek priželjkivanom cilju, treba držati one stare i zlatne, nepogrešive mustre: osmisliti upečatljive likove (pa još bolje – junake i junakinje ili po spenserovski „karaktere“) i smestiti ih u dovoljno živopisan i lako pojmljiv okvir, odnosno, narativni mikrosvet. Dabome, ovo je uvek znatno lakše zagovarati nego zbilja sprovesti u delo, pa još, ako je to ikako moguće, bez iole vidljivih tragova napora stvaranja utiska jednostavnosti, ponajpre zasnovane u eleganciji pripovednog zahvata i izraza.

Jeste poprilično zahtevna rabota, posebno u okruženju i dalje dominantne potrebe za postmodernom dekonstrukcijom ama baš svega što se na prvi pogled i susret nameće i prepoznaje kao funkcionalno, lagodno i neusiljeno, koja pak i dalje jeste izvodljiva, uz dovoljno brojnih argumenata u prilog toj perolakoj tezi. Kao ogledni primer može da nam posluži i nedavno i u Srbiji objavljen autobiografski roman „Belo se pere na devedeset“ slovenačke autorke Bronje Žakelj. Izvestan trud je potreban kako bi se načelno a što preciznije klasifikovala puna priroda ovog dela, ali neka u duhu ekonomičnog predočavanja bude navedeno da to jeste autobiografski roman, odnosno, novelistička obrada autobiografske činjenične građe sa finom ravnotežom između ta dva katkad i međusobno komplementarna pola. Pored ta dva udarna aspekta, ovo je i roman/priča o odrastanju, pa i roman nostalgije, naravno, uz ogradu da uvek ponajpre čitalac treba da razume i odredi prema čemu i onda u odnosu na šta konkretni autori pokazuju nostalgiju, kao nešto što je gotovo u trenu moguće shvatiti, ali što je, uprkos toj lakoći, a neretko i lepoti prepoznavanja mereno prema ličnim iskustvima i pamćenjima. U ovom konkretnom slučaju možda je najcelishodnije nostalgiju pozicionirati kao svojevrstan poredbeni orijentir ka osećanju koje potcrtava nedostajanje usmereno prema nekada obilato prisutnoj, a u međuvremenu dobrano zaturenoj bliskosti. Sve to ovde biva ustrojeno u povest kao izvesna objektivizacija zajedništva i zavodljivo burne porodične dinamike iz jugoslovenskih sedamdesetih i potonjih decenija veka za nama. Uz nužno pojašnjenje da u ovom romanu, koji, naravno, nastoji da oslika i ukaže na svakodnevicu života tog doba upravo u Sloveniji, ipak nema konkretnijih dokaza na temu teze o jugonostalgiji, budući da je jugoslovensko nasleđe, odnosno baština istorija i prikaza istorije privatnih jugoslovenskih života te ere u romanu „Belo se pere na devedeset“ ipak zadržana u ravni detalja i dubine pripovednog kadra, u dimenziji opšte atmosfere i pominjanja voljeno-dostupnih robnih marki i popkulturnih artefekata sa područja SFRJ tokom tog perioda dovoljno uverljive iluzije spokoja pred nadolazeću buru.

Bronja Žakelj čitaocima prenosi dinamiku života vlastite porodice i brojnih „satelita“, a to čini u intimističko-ispovednom tonu i u fragmentarnom vidu, koje ipak prati i zadržava nit hronološke preglednosti i urednosti. Dominatan ton je, u skladu sa tom neprikrivenom nostalgičarskom biti ove proze, gorko-slatki osvrt na te godine ipak kolektivističke nevinosti (koja je, dabome, u neposrednom komšiluiku beslovesnosti, svesno ili podsvesno izabrane), i kao moguća i hitra analogija mogao bi se pomenuti izvrstan roman „Hotel Zagorje“ Ivane Simić Bodrožić. Bronja Žakelj je pripovedačica staloženog pristupa već u ovom prvom objavljenom delu, ovenčanom i tamošnjom Nagradom Kresnik (doduše, objavila ga je u zrelim godinama, kada su promišljenost i takt i na planu literarnog glasa i izraza sasvim dovoljno realna opcija), kao i izgrađene finese o pitanju detalja i njihove funkcije čak i u široj arhitektonici dela. U tom pogledu, „Belo se pere na devedeset“ bezmalo je besprekorno delo, uz tek nekoliko ponavljanja ili ukazivanja na manje-više isto (mada, ako ćemo pošteno, repetitivnost je neizostavna stavka kada se u žiži nađe prikaz života onih čuvenih neznatnih civila, predano posvećenih ritualima i kodiranom ponašanju čak i u okvirima prostora te mikroslobode i u najrigidnijim sistemima, prostoru takozvane osnovne ćelije društva, te se repetitivnost onda i ne treba posmatrati kao nenadahnjuća derivativnost, već pre kao dokaz pripadnosti stvarnosnoj prozi, što ovo delo u svim svojim relevantnim aspektima jeste).

Ogromnim svojim delom ovaj roman je ispripovedan u drugom licu jednine, što nedvojbeno jeste mudar izbor, budući da se time naglašava ovde očito ciljani intimististički ton, a čime se u isti mah čitaoci stavljaju u poziciju prijatnog i svrsishodnog voajerstva. Pritom, autorka je posebno uverljiva u dimenziji iznalaženja i darivanja uverljivog glasa malenoj junakinji, koja tek uči i nastoji da pojmi to malo sveta koji joj je dat na uvid i kakvu-takvu analizu opaženog; osim toga, Bronja Žakelj ostavlja izrazito povoljan utisak i po pitanju krajnje delikatnih i veštih prevoja i prelaza iz lahorastog tona u delove kada nahrupi mrak, kao nužna pratnja života ne samo običnih i svakidašnjih među narečenim „civilima“. Tako u tački kada stigne do onkoloških problema i gorčine koja se ne da tek tako zasladiti, nailazimo i na sledeće redove: „Trčim po stepenicama zato što sam lagana i zato što sam zdrava. Na prvom spratu idem desno. Sednem na belu klupu i čekam. Gledam zelene spavaćice dok klize pored mene i gole glave na dugim vratovima koje štrče iz njih. Oči na glavama su velike i uzvraćaju mi pogled. Čujem ječanje i pljuvanje i čujem povraćanje i stisne me gvozdeni obruč pretesan za mene. Izgubim dah, ali malo, samo malo, za tren. Zato što znam da to nije moj svet, jer zelene spavaćice i bele glave nisu moj svet, kao ni otrovne boce koje se voze sa njima. Moj svet je napolju, iza teških vrata, udaljen dve stepenice i nekoliko koraka do pločnika. Moj svet je na jedanaestici i na dvanaestici, na Vojkovoj, na suncu, na faksu i na biciklu, ispod Planjave i među toplim travkama. A ovde sam samo onako, samo na ispitivanju, na ispitivanju koje se ne radi na drugom mestu.“

Ovo je zdrav i prav primer spoja artikulisanog autobiografskog polazišta i zauzdane fikcije, srećno i umešno garniranog jednostavnošću kao krovnim konceptom, pa još i oslonjenim na nežnost kao konstantu u svim domenima pripovedanja, ali i ophođenja prema akterima. Ukupan utisak je vrlo dobar, izumemo li već spominjana ponavljanja i izvestan broj potentnih epizoda koje, nažalost, ostaju na nivou fusnotnih anegdota bez pravog dramskog i emotivnog zaokruženja (na primer, epizoda sa prokazanim i odmenutim Lojzeom), tako da je „Belo se pere na devedest“ vredno štivo kome ima rezona podariti vreme i pažnju, a posebno u svetlu sramežljive zastupljenosti savremene proze sa tog nekad bratskog severozapada kod nas, a posebno u svetlu najava skore filmske ekranizacije ovog dela Bronje Žakelj.

Autor: Zoran Janković
Izvor: Vreme

Podelite na društvenim mrežama:

Bukmarker podkast, ep. 1 – Ivan Tokin: Pisanje mi je dalo život

Dobro došli u podkast Bukmarker! Gost prve epizode je pisac Ivan Tokin. Tokin je svoj prvi roman „Najnormalniji čovek na svetu“ objavio 2014. godine, usledili su „Pas“ (2017) i „Neli“ (2019) i zbirke kratke proze „Molekuli“ (2015) i „M2 Multiverzum“ (2018). Povod za naš razgovor bio je njegov posled

Pročitaj više

„Lusi“ u Novom Sadu

U utorak 25. novembra 2025 održano je predstavljanje romana „Lusi“ Bojana Savića Ostojića u novosadskoj knjižari Bulevar Books. Razgovor je vodila Vladislava Gordić Petković.   Kritičarka je naročito istakla značaj muzičke matrice u knjizi. Ta plejlista, delom reprodukovana na kraju romana, uglavnom

Pročitaj više

Upoznajte Mišiće, Veveriće i Surliće: Četvrti deo slikovnice „Srećne porodice“ Ane Grigorjev od 28. novembra u knjižarama

Serijal „Srećne porodice“ Ane Grigorjev čini četiri slikovnice za mališane koje ih uče lepim manirima, s pozitivnim primerima iz porodične svakodnevice. Čitaoci će upoznati ukupno 12 porodica koje žive u jednoj zgradi, i kroz njihove dogodovštine, uživaće u poučnim pričicama i divnim ilustracijama.

Pročitaj više

Noć knjige od 12. do 14. decembra!

Uzbuđenje je u vazduhu jer se bliži još jedna Noć knjige i prilika da podelimo radost čitanja sa drugima. Od 12. do 14. decembra 2025. godine, 33. Noć knjige će se održati u knjižarama Delfi i Laguninim klubovima čitalaca, na 68 lokacija u 37 gradova u Srbiji i regionu, kao i na sajtovima laguna.rs,

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844