Prikaz knjige „Omaška na tastaturi“: Čovek iza autora

Knjiga okuplja eseje, govore, članke, predgovore, zapise i razmišljanja nastajala tokom više od pedeset godina – od Pračetovih ranih dana u novinarstvu do poslednjih godina života, obeleženih borbom sa retkim oblikom Alchajmerove bolesti. Upravo ta vremenska raslojenost daje knjizi posebnu težinu: čitalac prati razvoj jednog uma, ali i njegovo postepeno suočavanje sa sopstvenom prolaznošću.
Strukturno, knjiga je podeljena u tri tematske celine: Nametljivo piskaralo, Blesan i sanjalica i Dani gneva, uz završni dodatak „fusnota“ koje ne pripadaju nijednoj kategoriji, ali savršeno dopunjuju celinu. Prvi deo posvećen je pisanju i samom činu stvaranja. Pračet ovde sa tipičnom samoironijom i neurotičnom preciznošću oslikava svoj radni proces – misli koje lutaju, sumnje koje se javljaju, sitne rituale i stalnu borbu sa praznom stranicom. Iako otvoreno tvrdi da ne veruje u savete za pisce, između redova nudi dragocene uvide: pisanje je zanat, zahteva disciplinu, posmatranje drugih i stalno učenje. Njegovo poređenje pisanja sa profesionalnim boksom – treniraj, jedi kako treba i gledaj bolje od sebe – ostaje jedan od najupečatljivijih momenata knjige.
Drugi deo Blesan i sanjalica širi fokus sa pisanja na čitanje, detinjstvo i formativne godine. Pračet evocira odrastanje u Engleskoj šezdesetih godina, vreme kad su naučna fantastika i fantazija bile marginalizovane, a ljubav prema knjigama čin pobune. Govori o svom odnosu prema žanru, o čitalačkim strastima, ali i o paralelama između sopstvenog života i Disksveta koji je izumeo. U tim tekstovima jasno se vidi kako autor koristi lična iskustva kao sirovinu za fikciju – čak i naizgled banalni trenuci iz porodičnog života pronalaze svoj odjek u njegovim romanima.
Međutim, upravo treći deo Dani besa čini emocionalno jezgro knjige. Ovi tekstovi su ozbiljniji, mračniji i često potresni. U njima se otkriva Pračetova duboka, tiha, ali precizna ljutnja prema nepravdi, urušavanju zdravstvenog sistema, socijalnoj ravnodušnosti i, najzad, prema sopstvenoj bolesti. Autor otvoreno govori o Alchajmeru, o gubitku kontrole nad sopstvenim umom, ali i o pravu na dostojanstvenu smrt. Njegova kampanja za legalizaciju asistiranog umiranja u Velikoj Britaniji ne deluje kao ideološki pamflet, već kao duboko lična molba za saosećanje i razumevanje. Ovo su stranice koje se čitaju sporije, sa knedlom u grlu, jer je jasno da autor piše s punom svešću o kraju koji se približava.
Uprkos težini tema, humora nikada u potpunosti ne manjka. Čak i u najmračnijim tekstovima Pračet uspeva da pronađe apsurd, ironičan obrt ili nežnu dosetku koja podseća zašto je njegov glas bio – i ostao – tako poseban. Njegova razmišljanja o fantastici, tehnologiji, ljudskoj radoznalosti deluju danas možda čak i proročki.
„Omaška na tastaturi“ nije laka knjiga, ali je izuzetno važna. Ona nije samo zbirka tekstova, već svojevrsno oproštajno pismo – ne patetično, već hrabro, lucidno i iskreno. To je knjiga koja pokazuje da humor i bes, nežnost i borba, mogu postojati istovremeno u istom čoveku.
Za dugogodišnje obožavaoce Terija Pračeta, ovo je emotivno iskustvo koje boli, ali i leči. Za nove čitaoce, savršen ulaz u um jednog velikog autora.
Autor: Domagoj Petrović




















