Prikaz knjige „Nevidljiva žena I druge priče“ – Emotivne priče o suočavanju sa starenjem
Knjiga priča o starenju „Nevidljiva žena i druge priče“, renomirane hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić (1949), objavljena je nedavno u izdanju Lagune, u biblioteci Bez prevoda. Težnja za večnom mladošću obeležje je ove epohe, a o njenom naličju, strahu pred godinama, nije objavljeno mnogo knjiga za koje nije potreban prevod.
Knjiga „Nevidljiva žena i druge priče“, kako je primećeno, „otvoreno, emotivno i upečatljivo govori o najvećem tabuu današnjice – starenju“.
„Neminovni proces koji pogađa svakog od nas ne oprašta se lako, a u društvu koje priznaje samo večitu mladost stari ljudi postaju nevidljivi i suvišni. Problematizujući teme kao što su odnos roditelja i dece, zaboravnost, gubitak partnera ili bolest, ova zbirka priča govori o starenju autentično i bez ulepšavanja“, navodi izdavač.
Kao moto knjige Slavenki Drakulić poslužile su rečenice iz romana „Nisam izašla iz svoje noći“ francuske spisateljice Ani Erno, koja je u obliku dnevnika pisala o poslednjim danima života svoje majke, obolele od Alchajmerove bolesti i smeštene u starački dom: „Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedeti, postati proziran.“
U priči „Nevidljiva žena“, jednoj od 16 priča knjige Slavenke Drakulić, junakinja pripoveda kako se iznenada suočila sa sopstvenom starošću, a okidač za suočavanje bio je jedan usputan komentar supruga o težini.
„Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno. Njihova veličina ništa ne znači, težina i visina zanemarive su. Odjeća također. Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak– nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi“, fragment je iz ove priče ispripovedane kao ispovest psihijatru.
U priči „Nije to ništa“ junakinja se suočava sa sopstvenom zaboravnošću i strahom da se radi o uvodu u demenciju, u priči „Nedjelja je tiha i siva“ ćerka govori o svom odnosu prema majci koja je u staračkom domu, o mešavini griže savesti, nervoze, straha i tuge koja uzrokuje distancu i čini da je nemoćna da zagrli majku iako to želi...
Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavljuje knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Pingvin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a posle 1989. i ratom. Njena prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ (1984) jedan je od prvih priloga o feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Usledile su: „Kako smo preživjeli“, „Kafe Europa“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“.
U književnim delima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom telu, bolesti i trauma (i sama se kao mlada suočila sa ozbiljnom bolešću), propitujući i živote kreativnih žena koje su živele s poznatim umetnicima. Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Kao da me nema“, „Božanska glad“, „Frida ili o boli“, „Optužena“, „Dora i Minotaur“ i „Mileva Ajnštajn, teorija tuge“.
Živi na relaciji Hrvatska–Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u novinama i časopisima među kojima su i Njujork Tajms Magazin, Njujork Rivju ov Buks i Gardijan.
Izvor: Narodne novine
Knjiga „Nevidljiva žena i druge priče“, kako je primećeno, „otvoreno, emotivno i upečatljivo govori o najvećem tabuu današnjice – starenju“.
„Neminovni proces koji pogađa svakog od nas ne oprašta se lako, a u društvu koje priznaje samo večitu mladost stari ljudi postaju nevidljivi i suvišni. Problematizujući teme kao što su odnos roditelja i dece, zaboravnost, gubitak partnera ili bolest, ova zbirka priča govori o starenju autentično i bez ulepšavanja“, navodi izdavač.
Kao moto knjige Slavenki Drakulić poslužile su rečenice iz romana „Nisam izašla iz svoje noći“ francuske spisateljice Ani Erno, koja je u obliku dnevnika pisala o poslednjim danima života svoje majke, obolele od Alchajmerove bolesti i smeštene u starački dom: „Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedeti, postati proziran.“
U priči „Nevidljiva žena“, jednoj od 16 priča knjige Slavenke Drakulić, junakinja pripoveda kako se iznenada suočila sa sopstvenom starošću, a okidač za suočavanje bio je jedan usputan komentar supruga o težini.
„Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno. Njihova veličina ništa ne znači, težina i visina zanemarive su. Odjeća također. Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak– nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi“, fragment je iz ove priče ispripovedane kao ispovest psihijatru.
U priči „Nije to ništa“ junakinja se suočava sa sopstvenom zaboravnošću i strahom da se radi o uvodu u demenciju, u priči „Nedjelja je tiha i siva“ ćerka govori o svom odnosu prema majci koja je u staračkom domu, o mešavini griže savesti, nervoze, straha i tuge koja uzrokuje distancu i čini da je nemoćna da zagrli majku iako to želi...
Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Objavljuje knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Pingvin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a posle 1989. i ratom. Njena prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ (1984) jedan je od prvih priloga o feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Usledile su: „Kako smo preživjeli“, „Kafe Europa“, „Oni ne bi ni mrava zgazili“, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“.
U književnim delima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom telu, bolesti i trauma (i sama se kao mlada suočila sa ozbiljnom bolešću), propitujući i živote kreativnih žena koje su živele s poznatim umetnicima. Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Kao da me nema“, „Božanska glad“, „Frida ili o boli“, „Optužena“, „Dora i Minotaur“ i „Mileva Ajnštajn, teorija tuge“.
Živi na relaciji Hrvatska–Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u novinama i časopisima među kojima su i Njujork Tajms Magazin, Njujork Rivju ov Buks i Gardijan.
Izvor: Narodne novine
