Prikaz knjige „Bele noći“ i „Jadni ljudi“: Dostojevski i ljubav kao neostvareni ideal

Kao sin vojnog lekara iz plemićke porodice, Fjodor Mihailovič bio je od detinjstva okružen knjigama, te ne čudi da je oba ova svoja dela napisao i objavio još pre tridesete, pošto se pisanju posvetio nakon rane smrti i oca i majke. Već su ga tada nazivali „novim Gogoljem“. Slava ga, međutim, nije spasla robije, pa je zbog druženja s revolucionarima već u dvadesetima poslat na zatvorski rad u Sibir. Pred kraj tridesetih dopušteno mu je da se vrati u prestonicu, nakon čega će krenuti da ređa, jedno za drugim, sva svoja najslavnija dela od „Zapisa iz podzemlja“, „Zlih duhova“, „Poniženih i uvređenih“ do „Zločina i kazne“, „Braće Karamazovih“, „Idiota“ i „Kockara“. Ostatak života proveo je uglavnom bežeći od naplaćivača zbog silnih dugova koje je nagomilao ne samo zato što je izdržavao svoju porodicu i porodicu pokojnog brata, već i zato što je bio nepopravljivi kockar.
„Bele noći“ su kratak sentimentalni roman sazdan od uspomena jednog sanjara, s radnjom smeštenom u četiri noći pod zvezdanim nebom carskog Petrograda. Pošto je pola grada otišlo u banju, naš junak usamljeno luta gradom i nailazi na uplakanu devojku. Nakon što je spasava od kakvog nasrtljivca, njih dvoje se upoznaju i upuštaju u razgovor. Usamljeni zanesenjak i Nastjenjka nastavljaju da se sreću i sledećih večeri i on saznaje njenu istoriju, kao i ona njegovu, dok Dostojevski kroz njihove priče istražuje usamljenost i ljudski poriv, kao društvenog bića, da od nje pobegne i pronađe ljubav, ali i da je nekom pruži. Pričajući mu svoje ljubavne jade, Nastjenjka i ne sluti da se naš junak zaljubio u nju. Peto jutro donosi im obrt koji će dirnuti srca čitalaca i usaditi u njih trajno saosećanje s našim zanesenjakom!
Usamljenost, čežnja i patnja čestitog srca željnog ljubavi isto je tako tema i „Jadnih ljudi“ koji su Dostojevskog vinuli u nezaborav. Kroz priču o poštenom činovniku Makaru i njegovog štićenici Varvari, koju on izdržava lišavajući sebe osnovnih stvari, pisac nam oslikava, majstorskim potezima kista, skromni život Rusa iz 19. veka zatočenih u kolopletu bede, gladi, bolesti i nepravde. Priča je u celosti data kroz pisma koja njih dvoje razmenjuju, pišući ih u svojim sobama čiji prozori gledaju jedan na drugi. Oboje siromašni, gledaju se kroz prozor i u prolazu u dvorištu i čeznu. A čemu se ubogi čovek može nadati ako nekad ni za čaj i hleb nema? Dostojevski u prikrivenoj kritici društva opisuje svet u kojem je čak i ljubav neostvariva zbog siromaštva.
Obespravljeni i ubogi u delima Dostojevskog često dobijaju priliku da iznesu svoj glas i priču, da se bar negde čuje njihov krik. Nestalnost i prevrtljivost ženskih emocija još je jedna tema koja se često javlja kod pisaca ruskih klasika i koje se i Dostojevski dotiče u oba ova dela, koja upravo zbog toga imaju tužan kraj, kad lakoverni, pošteni muškarac postaje žrtva koristoljubive, lažne ljubavi žene u koju je zaljubljen.
Autor: Miroslav Bašić Palković




















