„Ljubavnici“: Nepredvidiv literarni uspon
Nakon romana „Osam planina“ i „Divlji dečak“ talijanski pisac mlađe generacije Paolo Konjeti nastavlja se baviti motivom planina u svojoj novoj knjizi „Ljubavnici“.
Knjiga se žanrovski može odrediti kao roman podijeljen u 36 poglavlja s epilogom povezanih pripovjedačem u trećem licu, likovima i provodnim motivom, planinom Fontana Freda u Alpama. Međutim, pojedina poglavlja nisu povezana istom radnjom, nego prikazuju različite slike i događaje iz života na planini. Pripovijedanje je stoga linearno, te ovisi o izmjeni godišnjih doba, ciklusima prirode koji oblikuju likove i njihova djelovanja. Roman započinje u zimu kada skijaško odmaralište posjećuju turisti i prati događaje tijekom ljeta da bismo se na kraju zbirke ponovno našli na početku zime.
Planina Fontana Freda mjesto je na kojem se susreću Fausto, četrdesetogodišnji pisac koji je prekinuo dugogodišnju vezu i odlučio raditi u skijaškom odmaralištu kao kuhar, i Silvija, dvadesetsedmogodišnja bivša studentica umjetnosti u potrazi za budućnošću, koja ondje radi kao konobarica. Dvije osobe potpuno suprotnih habitusa, bježeći od sebe u planinu, odnosno, pokušavajući se pronaći u njoj, uskoro započinju ljubavnu vezu bez jasne perspektive. Osim Silvije i Fausta, na planini nalaze se i drugi osebujni stanovnici, od vozača ralice Santorsa do Elizabete, vlasnice skijaškog odmarališta u kojem Silvija i Fausto rade.
U njihovim odnosima planina se otkriva kao skrovište za neprilagođene, one koji se ne mogu uklopiti u zajednički život, kao što je to slučaj s Faustom koji za sebe kaže da je naučio životariti kada je postao piscem ili Silvijom koja nije sigurna koje je njeno mjesto u Milanu, gradu koji joj prema njenim riječima može ponuditi jedino nogomet i heroin. Izoliranost ih upućuje jedno na drugo, a njihove priče, koje pripovjedač tek naznačava, postaju manje važne. Umjesto toga čitatelj dobiva uvid u mnogostrukost života iznad urbanih područja. Bilo da se radi o pranju kose u zimskim uvjetima, skrbi za Santorsa koji na skijama slomi šake, paljenju krijesova ili jednostavnom provođenju vremena u ispijanju džina ili boravku u planinarskom bivku, privremenom skrovištu.
Međutim, da planina nije idealno mjesto, može se vidjeti iz suptilnih replika pojedinih likova. U njima se prepoznaje dinamika suživota na planini između onih koji su civilizirani, te onih koji su urođeni brđani, stalnih stanovnika koji smatraju da imaju autentičan odnos s planinom i turista koji planinu posjećuju povremeno i kojima je ona kulisa godišnjih odmora. Različiti doživljaji života na planini dinamiziraju tekst, te se tako svakim poglavljem čitateljeva percepcija planine mijenja. Konjeti ne romantizira planinu kao idilični ruralni krajolik koji čovjeku omogućava puni razvoj, već je prikazuje kao mjesto na kojem se uspostavljaju nova pravila i novi sukobi koji su samo naslućeni, ali dovoljno prisutni da obilježe tekst. Ukorijenjenost i stabilnost identiteta vrlo je jasno prikazana i Faustovim pokušajem da postane brđaninom. Kada završi sezona skijanja, Fausto ostaje na planini i postaje kuhar drvosječama. Pritom pokuša srušiti jedno drvo, a kad mu se to ne svidi, zaključi da nije uspio u potpunosti prihvatiti novi identitet. Nevidljive se granice iscrtavaju među ljudima čak i na višim nadmorskim visinama.
Strukturna okosnica knjige, njena podjela na 36 dijelova, utemeljena je u samom tekstu u trenutku kada Silvija poklanja Faustu jedno od izdanja Hokusaijevih „Trideset i šest pogleda na planinu Fudži“. Hokusai, japanski grafičar koji je djelovao na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, prikazao je u 36 drvoreza planinu Fuji na način da se planina nalazi u pozadini dok su u prednjem planu različite scene iz seoskog ili gradskog života Japana. Izmještanje glavnog motiva na formalno mjesto kulise, a pretvaranje kulise u sadržaj slike princip je prema kojem je napisan i Konjetijev roman. Poglavlja romana postala su literarni pogledi na planinu i ljude koji žive na njoj i od nje. Fragmentacija pripovijesti kao i fragmentacija pogleda omogućuje drugačiju percepciju teme pripovijedanja, planine. Zato je sasvim legitimna čitateljeva dvojba čita li roman o planini ili o svemu onome što ju okružuje i što ju čini planinom.
Drugi važan intertekst za razumijevanje Konjetijeve priče je „Babetina gozba“ Karen Bliksen, kratka priča o francuskoj kuharici u Norveškoj koja, nakon što dobije glavni zgoditak na lutriji, odluči napraviti veličanstvenu gozbu. Osim što je nadimak vlasnice skijaškog odmarališta Babet, Fausto je lik koji sjedinjuje pozicije kuhara i pisca. Kuhanje tako u romanu postaje pandan pisanju. Radnici na skijalištu i drvosječe nisu izbirljivi, dovoljno im je svaki dan jesti tjesteninu i meso, a Fausto je taj koji će im to pripremiti na vlastiti način, spremajući jela na koja je naišao u književnosti. Najbolji kuhar kojeg je imala, kako ga Babet naziva, hrani svoje čitatelje literarnim (d)jelima i time progovara o književnosti kao potrebi svakog čovjeka koju treba prilagoditi specifičnoj publici.
Nemir u dolini Fontane Freda unosi dolazak vuka. Posljedica su priče koje stanu kružiti dolinom o vukovima koji kolju junice i prijete ljudima. Njih se ne može ubiti jer su zaštićeni, ali strah se počinje uvlačiti u planinu. Najveći je problem nepredvidljivost vukova, nepostojanje jasne motivacije za njihovo djelovanje. Vuk se nekad zna povući s mjesta na kojem je obilje hrane, a pojaviti se u pustoši. Vuk je gotovo nepredvidljiv kao Konjetijev roman, tekst koji na okupu ne drži puno, ali dovoljno da zaintrigira svojim ugođajem i mirnoćom pripovijedanja, te oblikovanjem interesantnih likova, što nam sve olakšava pothvat penjanja uz ovaj literarni uspon.
Autor: Filip Kučeković
Izvor: Booksa
Knjiga se žanrovski može odrediti kao roman podijeljen u 36 poglavlja s epilogom povezanih pripovjedačem u trećem licu, likovima i provodnim motivom, planinom Fontana Freda u Alpama. Međutim, pojedina poglavlja nisu povezana istom radnjom, nego prikazuju različite slike i događaje iz života na planini. Pripovijedanje je stoga linearno, te ovisi o izmjeni godišnjih doba, ciklusima prirode koji oblikuju likove i njihova djelovanja. Roman započinje u zimu kada skijaško odmaralište posjećuju turisti i prati događaje tijekom ljeta da bismo se na kraju zbirke ponovno našli na početku zime.
Planina Fontana Freda mjesto je na kojem se susreću Fausto, četrdesetogodišnji pisac koji je prekinuo dugogodišnju vezu i odlučio raditi u skijaškom odmaralištu kao kuhar, i Silvija, dvadesetsedmogodišnja bivša studentica umjetnosti u potrazi za budućnošću, koja ondje radi kao konobarica. Dvije osobe potpuno suprotnih habitusa, bježeći od sebe u planinu, odnosno, pokušavajući se pronaći u njoj, uskoro započinju ljubavnu vezu bez jasne perspektive. Osim Silvije i Fausta, na planini nalaze se i drugi osebujni stanovnici, od vozača ralice Santorsa do Elizabete, vlasnice skijaškog odmarališta u kojem Silvija i Fausto rade.
U njihovim odnosima planina se otkriva kao skrovište za neprilagođene, one koji se ne mogu uklopiti u zajednički život, kao što je to slučaj s Faustom koji za sebe kaže da je naučio životariti kada je postao piscem ili Silvijom koja nije sigurna koje je njeno mjesto u Milanu, gradu koji joj prema njenim riječima može ponuditi jedino nogomet i heroin. Izoliranost ih upućuje jedno na drugo, a njihove priče, koje pripovjedač tek naznačava, postaju manje važne. Umjesto toga čitatelj dobiva uvid u mnogostrukost života iznad urbanih područja. Bilo da se radi o pranju kose u zimskim uvjetima, skrbi za Santorsa koji na skijama slomi šake, paljenju krijesova ili jednostavnom provođenju vremena u ispijanju džina ili boravku u planinarskom bivku, privremenom skrovištu.
Međutim, da planina nije idealno mjesto, može se vidjeti iz suptilnih replika pojedinih likova. U njima se prepoznaje dinamika suživota na planini između onih koji su civilizirani, te onih koji su urođeni brđani, stalnih stanovnika koji smatraju da imaju autentičan odnos s planinom i turista koji planinu posjećuju povremeno i kojima je ona kulisa godišnjih odmora. Različiti doživljaji života na planini dinamiziraju tekst, te se tako svakim poglavljem čitateljeva percepcija planine mijenja. Konjeti ne romantizira planinu kao idilični ruralni krajolik koji čovjeku omogućava puni razvoj, već je prikazuje kao mjesto na kojem se uspostavljaju nova pravila i novi sukobi koji su samo naslućeni, ali dovoljno prisutni da obilježe tekst. Ukorijenjenost i stabilnost identiteta vrlo je jasno prikazana i Faustovim pokušajem da postane brđaninom. Kada završi sezona skijanja, Fausto ostaje na planini i postaje kuhar drvosječama. Pritom pokuša srušiti jedno drvo, a kad mu se to ne svidi, zaključi da nije uspio u potpunosti prihvatiti novi identitet. Nevidljive se granice iscrtavaju među ljudima čak i na višim nadmorskim visinama.
Strukturna okosnica knjige, njena podjela na 36 dijelova, utemeljena je u samom tekstu u trenutku kada Silvija poklanja Faustu jedno od izdanja Hokusaijevih „Trideset i šest pogleda na planinu Fudži“. Hokusai, japanski grafičar koji je djelovao na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, prikazao je u 36 drvoreza planinu Fuji na način da se planina nalazi u pozadini dok su u prednjem planu različite scene iz seoskog ili gradskog života Japana. Izmještanje glavnog motiva na formalno mjesto kulise, a pretvaranje kulise u sadržaj slike princip je prema kojem je napisan i Konjetijev roman. Poglavlja romana postala su literarni pogledi na planinu i ljude koji žive na njoj i od nje. Fragmentacija pripovijesti kao i fragmentacija pogleda omogućuje drugačiju percepciju teme pripovijedanja, planine. Zato je sasvim legitimna čitateljeva dvojba čita li roman o planini ili o svemu onome što ju okružuje i što ju čini planinom.
Drugi važan intertekst za razumijevanje Konjetijeve priče je „Babetina gozba“ Karen Bliksen, kratka priča o francuskoj kuharici u Norveškoj koja, nakon što dobije glavni zgoditak na lutriji, odluči napraviti veličanstvenu gozbu. Osim što je nadimak vlasnice skijaškog odmarališta Babet, Fausto je lik koji sjedinjuje pozicije kuhara i pisca. Kuhanje tako u romanu postaje pandan pisanju. Radnici na skijalištu i drvosječe nisu izbirljivi, dovoljno im je svaki dan jesti tjesteninu i meso, a Fausto je taj koji će im to pripremiti na vlastiti način, spremajući jela na koja je naišao u književnosti. Najbolji kuhar kojeg je imala, kako ga Babet naziva, hrani svoje čitatelje literarnim (d)jelima i time progovara o književnosti kao potrebi svakog čovjeka koju treba prilagoditi specifičnoj publici.
Nemir u dolini Fontane Freda unosi dolazak vuka. Posljedica su priče koje stanu kružiti dolinom o vukovima koji kolju junice i prijete ljudima. Njih se ne može ubiti jer su zaštićeni, ali strah se počinje uvlačiti u planinu. Najveći je problem nepredvidljivost vukova, nepostojanje jasne motivacije za njihovo djelovanje. Vuk se nekad zna povući s mjesta na kojem je obilje hrane, a pojaviti se u pustoši. Vuk je gotovo nepredvidljiv kao Konjetijev roman, tekst koji na okupu ne drži puno, ali dovoljno da zaintrigira svojim ugođajem i mirnoćom pripovijedanja, te oblikovanjem interesantnih likova, što nam sve olakšava pothvat penjanja uz ovaj literarni uspon.
Autor: Filip Kučeković
Izvor: Booksa
