Jerko Mihaljević je, kako se to običava reći, mladi pisac ilitiga pisac mlađe generacije. Rodom je iz Slavonije, Valpova, a od 18. godine i odlaska na fakultet živi u Zagrebu, gdje je završio studij novinarstva, a zatim u Ljubljani i studij sociologije. Radio je kao novinar na portalima srednja.hr i Telegram, da bi se naposljetku odlučio za posao copywritera u jednoj digitalnoj agenciji. A sada je objavio svoj prvi roman. Netipičnog imena „Putar i parizer“, on govori o jednom naizgled običnom ljetovanju četvorice prijatelja iz Zagreba. Oni su Domba, Ronko, Crni i Tomi, svi odreda u drugoj polovici dvadesetih – rođeni devedesetih, a odrastajući u digitalnom dobu, suočavaju se ne samo s tipičnim identitetskim krizama nego i novim izazovima takozvanih „milenijalaca“. Nazivaju ga, naravno, romanom generacije, što možda i jest, ali ne u onom romantično-mladenačkom smislu. Njegovi junaci nipošto nisu junaci, već kako kaže sam Mihaljević, zapeli su u nekoj produženoj adolescenciji, perpetuirajući (često štetna) ponašanja iz ne tako davne mladosti, a koja danas ipak rezoniraju nešto drugačije i puno gadljivije.

Upravo ste izdali svoj prvi roman „Putar i parizer“. Otkud tako zanimljiv naslov?

Ime dokumenta u kojem sam pisao tekst bilo je „Moreno“, što je riječ koja pripada kulturnom krugu protagonista i znači odlazak, je l’, na more. Ta riječ ima jednu neugodnu, „krindžersku“ notu, nije ju lijepo čuti, pa sam nešto sličnog efekta tražio kada mi je urednik sugerirao da ne idemo s tim imenom jer možda nije razumljivo izvan Zagreba.

Ukratko, Vaš roman prati četvoricu prijatelja u kasnim dvadesetima koji odlaze na ljetovanje – i već su ga počeli nazivati, kako to poslovično biva, romanom generacije. Kako komentirate takve titule? Pretendirate li na to da budete glas generacije?

Uh, pa to bi bila zbilja ambiciozna pretenzija. Jedino na što sam ja pretendirao bilo je da mi netko objavi roman. Taj roman je svakako generacijska priča. Za drugo ne znam i, iskreno, ne mislim da je baš važno.

Meni se pak čini da roman više teži tome da prokaže i analizira duboke i zakopane probleme jedne generacije. Koji su to problemi?

Pa više se u romanu bavim dečkima te generacije. Ovako generalno govoreći, mislim da je jedan od glavnih njihovih problema što su vrlo kasno primorani preuzeti odgovornost za sebe, a s druge strane, nemaju često baš ni puno alata (normalnog posla, hrabrosti) da tu odgovornost uopće preuzmu. I onda predugo ostaju u nekoj zadrigloj produženoj adolescenciji i ponavljaju ponašanja iz rane mladosti, samo što sve sad ima jednu gadljivu notu.

Ima li u romanu autobiografskih elemenata?

Ima i nema. Ja nisam ni blizu toliko dobar pisac da se ne pomognem stvarnim životom, ali to je daleko od autobiografskog romana. Nijedna scena ili lik nisu preuzeti iz stvarnosti, ali neke slike jesu, neka mjesta i momenti preuzeti su iz mog života ili života ljudi koje poznajem. Na primjer, kao apsolventu su mi na kraju jednog razgovora za posao zbilja poklonili pralinu u obliku bubamare.

Vaši likovi nisu junaci, već upravo suprotno – prikazujete vrlo direktno i njihove mračne strane. Tako i na samom početku knjige opisujete i seksualni napad, o kakvima se tek nedavno počeo graditi javni diskurs. Zašto ste odlučili taj mučni događaj uključiti u knjigu?

„Momačka“ kultura koju roman obrađuje rezultira i takvim pričama. Znam da je tu scenu mučno čitati, ali u cijelom tekstu se, kako kažete, protagonisti na neki način prokazuju.

Iako Vam je ovo roman prvijenac, pišete već godinama. Radili ste kao novinar te pisali za portale srednja.hr i Telegram, a sad ste pak copywriter. Dakle, može se ipak živjeti od pisanja, samo ne onog književnog? Što biste rekli, u kakvoj su danas poziciji mladi, neobjavljeni autori, koliko je teško doći do cilja – svoje knjige u rukama?

Da, pa od pisanja, ne nužno književnog, moglo se živjeti uvijek. To je jedna od osnovnih vještina i uvijek će biti negdje primijenjena. A što se tiče pozicije neobjavljenih autora, mislim da danas zbilja nije toliko teško doći do ukoričenja knjige. Čini mi se kao da je izdavačima danas stvar prestiža promovirati nekog novog. Kao da je mladost nekakva vrlina. Valjda je taj potencijal jako primamljiv. Mislim da je najteži dio napisati nešto, a nakon toga zbilja ima načina da se tekst objavi.

Autor: Tia Špero
Izvor: vecernji.hr