Za vreme korišćenja bilo koje stranice na našem web-sajtu, kompanija Laguna d.o.o. može da sačuva određene informacije na korisnikov uređaj putem "kolačića" (engleski "cookies"). Više o kolačićima

bukmarker

Ispovest sestre Jovanke Broz: Pomogla sam joj da spali beleške posle Titove smrti

Ispovest sestre Jovanke Broz: Pomogla sam joj da spali beleške posle Titove smrti - slika 1
Do sada je o svemu ćutala. Sada je prvi put progovorila. Svoja sećanja pretočila je u knjigu „Nada Budisavljević - Moja sestra Jovanka Broz”, koja je od pre par dana u prodaji.

U zvaničnoj rezidenciji predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, u Užičkoj 15 u Beogradu, na prvom spratu bile su tri spavaće sobe. U jednoj je bio Tito, u drugoj Jovanka, a u trećoj njena najmlađa sestra Nada, koja je jedno vreme bila i zaposlena u Titovom kabinetu i koja je jedina od svih zaposlenih Titu dala otkaz.

I tokom dvadeset pet godina svakodnevnog boravka u njihovoj kući i tokom Jovankine tridesetšestogodišnje izolacije, Nada Budisavljević je bila njen jedini oslonac.

Jednom prilikom Krleža joj je rekao: „Sve znate, sve vidite, sve čujete i ćutite, ni o čemu reč ne govorite.” A, ona bi umela da kaže: „To mi je bio posao. Što sam čula - nisam čula, što sam videla - nisam videla.”

Sada je prvi put progovorila. Svoja sećanja pretočila je u knjigu, koju je izdala Laguna: „Nada Budisavljević - Moja sestra Jovanka Broz“.

Sestre Jovanka i Nada zajedno u kući živele su 25 godina

Sada, kad ste uzeli knjigu u ruke, kakav vam je utisak?

- Dirljiv mi je utisak. Kao što je Jovanka vama rekla, kada ste joj dali album sa njenim i Titovim fotografijama: „Vratili ste mi moj život“, tako i ja mogu da kažem da ste vi meni sa ovom knjigom vratili nju. Zapravo njih oboje. I mislim da sam knjigom odužila dug prema njoj. Rekla sam nešto što je istina. Nešto što baca svetlo na nju, a ne samo mrak.

Šta očekujete od knjige?

- Ne očekujem ništa drugo sem da se čuje istina. Bilo je jako puno ružnih stvari napisanih o Jovanki. Pisali su ih ljudi koji nisu mogli da znaju te stvari. Pisali su ih ljudi koji su se služili lažima ili poluistinama. Jer, neko ko je bio konobar na nekoj večeri koju su oni organizovali, ili kuvar u kuhinji, ili lekar ili baštovan u bašti - uzima za pravo sebi da piše knjigu o njima. Da piše o najintimnijom stvarima šta su rekli njih dvoje jedno drugom.

Ispovest sestre Jovanke Broz: Pomogla sam joj da spali beleške posle Titove smrti - slika 2
Koliko su ti ljudi mogli znati o njihovoj intimi?

- Nimalo! Tito i Jovanka su bili ljudi starinskog kova. O privatnim stvarima se ne govori. Ja ništa od tih zlih knjiga nisam čitala, da bih sačuvala zdrav razum, ali ih je Jovanka mazohistički čitala, smatrajući da treba da zna o čemu se tu govori. I strašno je sebe povređivala tim. A to su najčešće bile naručene knjige ili tekstovi.

Dakle, sazrelo je vreme za pravu istinu.

- Ona je žena koja je zaslužila mnogo više pohvala, nego pogrda. Ona je bila pametna, energična žena. Žena koja je odgovorno radila ono što je radila na najbolji mogući način. Ona se trudila da nijednim svojim gestom ili rečju ne obruka ni sebe, ni Tita, ni svoju zemlju. Da se razumemo - ona nije bila savršena. Ona je imala svojih mana, ona se sukobljavala sa ljudima zato što je mnogo tražila. Bila je perfekcionista u svom poslu. Ali, ona nikada nije tražila od tih ljudi nešto za sebe. Ako je tražila nešto za sebe - to je tražila od mene. Da joj ja nešto pomognem. A od drugih ljudi ona je tražila za tu kuću, za organizaciju posla, za protokol.

Kako je bilo biti njena sestra? 

- Bilo je s jedne strane lepo, ali nije bilo lako. Kao što ni ona nije nijednim svojim gestom htela da obruka zemlju, tako ni ja nijednim svojim postupkom nisam htela da naudim njoj. Uvek sam bila jako oprezna i što se kaže, kako treba. Mi smo se stvarno jako volele. Naš odnos je bio normalan odnos. Zato se dešavalo i da se ponekad posvađamo, jer ja sam joj bila najveći kritičar.

Šta vam je bilo teško?

- Najteže je bilo gledati kako se pati i slušati njene muke. A to što sam ja oko nje radila - to meni nije bilo teško. Nikada. To mi je nekako bilo prirodno. Jer, naša sestra Zora se udala još za vreme studija i otišla da živi u inostranstvo, sa mužem diplomatom. Tada sam ja prešla da živim u Užičku 15, sa Titom i Jovankom. Bila sam njihov podstanar. S jedne strane je bilo lepo živeti tamo, a sa druge strane ja to nisam nešto volela.

A i kad ste se odselili u svoj stan vaš život se nije puno promenio?

- Ja sam u svom stanu samo spavala, jer sam nakon posla odlazila kod njih i pomagala Jovanki sve što joj je trebalo pomoći. A preko leta smo bili na Brionima. Nas su tamo, kad smo bili deca, vozili kao prtljag. A tamo misliš da ćeš da poludiš od ostrva. Jer, samo neko ko tamo nije bio i nije živeo misli da je tamo nešto glamurozno. A onda kad se Tito kasnije preselio na Vangu - tu tek nikoga nije bilo. Samo nas troje i tri psa.

Ispovest sestre Jovanke Broz: Pomogla sam joj da spali beleške posle Titove smrti - slika 3
Živeli ste sa njima, nikad dosad niste ni reč o tome rekli. Zašto ste sada odlučili da progovorite? 

- Pod jedan, to su bile njihove tajne. Pod dva, to je tako bilo da se o stvarima koje se dešavaju u toj kući ne govori. Mislim da su postojale negde neke klauzule, neki ugovori, da ako se neko primi u službu kod Tita i Jovanke, o njihovom privatnom životu se ne govori. I potpisuje se takav ugovor. Ja nikad nisam potpisala takav ugovor, niti je to od mene traženo. Ali ja sam toliko bila dugo sa njima i toliko uz njih, da sam znala da se o tim stvarima ne priča.

Ipak, vi ste jedini istinski svedok onoga što se u toj kući dešavalo.

- Oni se nisu ispovedali u tim godinama svog zajedničkog života. Ja sam to gledala i upijala. I gledala sam kako je to na izvestan način strašno kad je neki par toliko vezan. Kad jedan ode, onaj drugi ostane bez podloge. Kao da su mu iščupali tepih ispod nogu. A ona je, još povrh svega toga, ostala na milost i nemilost ljudima koji su se bez skrupula borili za vlast.

Obračun sa njom bio je nemilosrdan.

- Nisam ni pretpostavljala da će za svaki trenutak lepote i sreće platiti jednom strašnom, duplom patnjom. Bilo je to nasilje svakakve vrste. Verbalno nasilje. Sistem uzet da pomogne tom nasilju. Mediji u službi tog nasilja. Psihičko zlostavljanje. Pa i fizički napad. Osam godina bez grejanja u kući kojoj curi krov, a podrum je pod vodom. To je bila strašna vrsta mučenja. A u kuću ne može da uđe niko drugi sem državnih majstora jer je to državna imovina. A oni dođu, pa namerno pokvare i ono što radi. Svega je bilo. A njoj nije bilo stalo do stvari, do materijalnih dobara. Njoj je bilo stalo do neke pravde. I nije htela da dopusti da s njom otiru pod.

Je l‘ žalila za nečim?

- Žalila je za njim. Za njihovim uspomenama. Vama je rekla da ste joj vratili život kad ste joj dali fotografije koje nije videla decenijama. To je nju jako puno obradovalo.

Njoj su pretili da će vas da ubiju ako ona progovori. S druge strane, ona vama nije dozvolila čak ni da je branite u javnosti.

- Stalno mi je govorila: „Ti se ne petljaj u to.“ I u najgorim njenim danima mi je to ponavljala. Nije dozvoljavala da kažem nijednu reč u njenu odbranu. Ili je htela da me zaštiti, ili je mislila da ja nisam u stanju da to uradim. I istina, ja nisam bila u stanju da to uradim.
Ispovest sestre Jovanke Broz: Pomogla sam joj da spali beleške posle Titove smrti - slika 4
Ceo svoj život stavili ste u Jovankinu funkciju?

- Ja sam za nju bila ono što je ona bila za Tita. Tu je ta neka paralela. Ja sam bila njoj sestra koja joj je pomagala kad god je mogla.

Nedavno je jedan čovek izjavio kako je Jovanka navodno svoje memoare dala prijatelju u inostranstvu i da se sada čeka da se ti memoari pojave.

- Ma, može da čeka. Može neko da podmetne i lažne memoare.

Da li je Jovanka imala svoje memoare, neke zabeleške?

- Posle Titove smrti Jovanka je u Užičkoj 15, pre nego što je odatle proterana, jako puno svojih beležaka spalila. Ja sam joj pomagala da ih spali. Isto tako jako puno svojih beležaka je spalila i nakon toga, u kući u Bulevaru mira. Memoare sigurno nije pisala. Ako bi se nešto tako pojavilo, to bi bio čist falsifikat.

Bili ste s njom do kraja.

- Svakoga dana. Do poslednjeg njenog dana. Samo je nisam videla tog poslednjeg dana kada je umrla. 

Bila je kao antička heriona

Je l‘ bila nežna sestra?

- Ona bi se raznežila samo kad je pričala o majci. Mislim da je ona u svom životu iz dubine duše volela samo majku i Tita. Pa onda jedna pauza, pa sam se tu negde tu našla i ja. Ona nije bila sentimentalna, nije se raznežavala mnogo. Ona je bila taj tip antičke heroine. Nema ničega suvišnog. A, Tito je u tom pogledu bio sentimentalniji, osetljiviji. Ona je sebe držala na uzdi.

Autor: Žarko Jokanović
Izvor: Blic

Autor: Žarko Jokanović

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Žarko Jokanović

Žarko Jokanović

Žarko Jokanović je rođen 7. maja 1967. godine u Užicu, gde je odrastao sa majkom Slobodankom i bakom Jelom Ðurđić. U rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao dečak igrao je u filmu Užička republika, gde je zapamćen po čuvenoj replici: Čiko, je l' sav ovaj lebac tvoj? Jedno vreme aktivno se bavio politikom. Radio je kao scenarista u više TV-projekata: Oralno doba, Zvezde pevaju za njih, Večera kod Laneta i drugim, a autor je i scenarija za TV-serije među kojima su: Džet set, Tajna narandžaste kuće, Mileusnići i Scene na sceni. Napisao je nekoliko drama, od kojih su neke i izvođene u pozorištima širom Srbije: Zgazi me, Kokoške, Igra istine, Čija je moja koža? i dr. Poznat je i po kolumnama u listovima „On“, „Glas“, „Objektiv“, „Blic“, „Politika“ i dr. Autor je prve i zasada jedine monografije o velikom srpskom scenaristi Siniši Paviću: Siniša Pavić, s. r., Beograd 2009. Oženjen je glumicom Milicom Milšom. Imaju sina Antonija.

Darko Tuševljaković: Želeo sam da u romanu opišem individualan odnos prema prošlosti

Dugo se već polemiše živimo li u vremenu krize velikih priznanja, tek jedne od mnogih i teških, ali inspirišućih za umetnike. Zato ne čudi što kada se neko od njih, u ovom slučaju najcenjenije, nađe u rukama hvale i pažnje vrednih autora, dolazi do buđenja možda već posustale nade i optimizma.

Pročitaj više

Promocija knjige „Optički nišan“ Dragoljuba Stojkovića 10. februara

U utorak 10. februara od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena nova knjiga Dragoljuba Stojkovića „Optički nišan“. Autor „Sedef-magle“ i koscenarista istoimenog filma, napisao je beskrajno duhovit i gorak roman o junaku zaglavljenom u žrvnju ratnih strahota i apsurda. N

Pročitaj više

Akcija „Mesec ljubavi“ od 9. februara do 11. marta 2026!

Ljubav, nežnost i privrženost rezervisale su svoje mesto u Delfi knjižarama od 9. februara do 11. marta 2026, koliko će trajati akcija „Mesec ljubavi“, na kojoj ćete imati savršenu priliku da dođete do najboljih naslova u kojima je ljubav glavni junak. U svim Delfi knjižarama i na sajtovima laguna.r

Pročitaj više

Nova slikovnica Jelice Greganović – „Svitac Svetozar“ za sve ljutice velikog srca

Nakon neodoljivih slikovnica „Bau-Bau“ i „Gde živi ljubav“, serijal „VELIKA mala OSEĆANJA“ Jelice Greganović i ilustratorke Marine Veselinović bogatiji je i za priču „Svitac Svetozar“. Serijal slikovnica „VELIKA mala OSEĆANJA“ imaće četiri knjige a sa decom istražuje njihov unutrašnji svet. Kroz top

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844

Powered byoozmi.com