Dragoljub Stojković: Smeh nam je neophodan

Dragoljub Stojković prozni je pisac i scenarista, poznat je i po prethodnom romanu „Sedef-magla“, istorijskoj fikciji na osnovu koje su nastali istoimeni film i serija.
Koliko dugo je nastajala ova knjiga i kolika je u njoj razmera činjenica i mašte?
Formalno gledano, napisao sam je za nekoliko meseci. Ali nastajala je verovatno od tog nesrećnog Čanovića brda, na kojem sam boravio kao pripadnik borbene grupe, koja se tako zvala, iako se rat nije zvao rat. Sve vreme sam pamtio tu rečenicu koju je tamo, u toj borbenoj grupi, izgovorio oficir zadužen za moral: „Ovde su vam uslovi ratni, sve je isto kao da je rat, samo što nije.“ I odmah imaš apsurd, sve je posle tome podređeno, i to što mi u vojnoj knjižici ne piše učešće u ratu, iako sam ispalio veliki broj projektila iz haubice, i to nije bila vežba. Nekakve ciljeve smo gađali. U romanu činjenica ima mnogo, većina onih priča sa terena se zaista dogodila. A junaka Svetka Peša sam izmislio, kao i njegov život izvan vojske. Pisao sam o onome što sam čuo i video, fakat je da je jedan osamnaestogodišnjak na svakoj smeni straže pucao na dalekovod koji mu je delovao strašno, posebno kad se trgne iz sna. Pa onda, fakat je i to da smo mi sedeli pored haubice u gaćama i papučama i gađali iz haubica neke realne ciljeve. Sve to je izgledalo kao izmišljeno da mi ljudi neće verovati. Ima takvih istina koje staviš u knjigu ili scenario, a ljudi ti kažu da si preterao.
Nomen est omen. Samo ime Svetka Peša ima simboličko značenje?
Ta riba peš nekako je personifikacija uzaludnosti – ne valja ni za mamac. A zaleće se na udicu i jako se često kači, da li je alava ili samo neoprezna, gluplja od drugih riba, ne znam. I sad, pošto volim reku i poznajem mnogo ribolovaca, znam postupak: dakle, pošto ih uhvate, pecaroši te ribe ne vraćaju u vodu, jer su štetočine. I onda ih onako, samo bace, ostave ih da umru uzalud, eventualno ako naiđe mačka ili vrana, onda završe lanac ishrane, a inače su otpala karika. Skapavaju baš ni zbog čega. E tako i taj tužni Svetko Peš, on je otpala karika zbog svojih psihofizičkih osobina. Ima tih ljudi kojima ostali jednostavno ne prilaze, jer su čudaci, mada nije ni glup, ni rđav, prosto je drugačiji, valjda, ali svi smo drugačiji ako se baš ne potrudimo da se uklopimo u prosek. On je zapravo kompilacija raznih neugodnih osobina koje sam prepoznavao kod ljudi tokom godina, ali ne istinski loših. Nema u njemu ničega što bi bilo pretnja, osim što je, recimo, smotan, pa onda bude opasan ako mu daš oružje. Ali nije on kriv što komisije to ne prepoznaju. On je čovek koji svakako ima svoju svrhu, a mi smo društvo koje svrhe inače slabo raspoznaje. Ne samo Srbija, mislim na svet uopšte.
Pa da, pripovedač je „đubre“. Jedan od ljudi koji je zapravo shvatio da Svetko ima svrhu, ali je tu uvideo i svoju priliku. Ovo je takođe knjiga o oportunizmu i manjku morala. Iz nekog razloga sam zamislio najgoru verziju sebe, bilo mi je zanimljivo da sagledam sebe kao rđu. A šta to govori o stvaralaštvu – pa nije ono ni moralno ni nemoralno, ali ja nailazim na mnogo svakojakih ljudi baveći se stvaralaštvom. Manje u književnosti, jer je novac manji, ali na filmu... I, nažalost, na nekim primerima vidimo da im marketing ide daleko bolje od pisanja i baš dobro prolaze. Mislim, ako si napisao knjigu, što je stvarno ozbiljan i nimalo lak posao, pa zaslužio si valjda da neko umesto tebe radi taj marketing, ili bar da te dovede u poziciju da ti ne bude neprijatno da se reklamiraš. Nije nam svima to prirodno.
Da li ste u vojsci apsolvirali vezu između tragičnog i komičnog u životu i umetnosti?
Oduvek se sprdam s ozbiljnim stvarima. Onda sam u nekom trenutku shvatio da to ima primenu. Tome su me naučili Branko Ćopić i Kurt Vonegat, a ima ih još. Smeh je nekako neophodan i uopšte ne mislim da ta neka visoka književnost mora da bude mrtva ozbiljna, patetična, kako neki kritičari tvrde. Ne mora.
Da li će „Optički nišan“ možda biti i na velikom ekranu?
Pa to je pitanje od otprilike pola miliona evra, i to ako produkcija ume da se snađe s malim budžetima. Ne znam, da već nije snimljena jedna serija po mom romanu, zaista bi mi bilo teško da poverujem, ali eto – izborio sam se da se desi jednom, možda ću opet.
Autor: Marina Vulićević
Izvor: politika.rs
Autor: Dragoljub Stojković























