Dosije K: Imre Kertes i Aleksandar Tišma, priča o dva pisca
Beogradska Laguna je 2012. godine objavila Kertesov "Dosije K" u prevodu Save Babića. Taj intrigantni i inovativni "roman-intervju" mogao bi biti idealan ulaz u Kertesov opus za čitaoca kome je ovaj dosad bio nepoznat. Tišma je umro manje od pola godine od objavljivanja srpskog prevoda Kertesovog "Bezsudbinstva" – 15. februara 2003. godine. Kertes je umro prošlog četvrtka – 31. marta 2016. godine. Ima smisla u kontekstu In memoriama Imreu Kertesu prisjetiti se i Aleksandra Tišme.
Mi smo prvog književnog Nobela dobili još 1961. godine, a Mađari su morali da čekaju još više od četiri decenije. A kad je u oktobru mjesecu 2002. godine objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobio mađarski pisac, u onom djeliću sekunde prije nego što je saopšteno njegovo ime i prezime, teško da su se mnogi sjetili Imrea Kertesa. Većina je vjerovatno tipovala na Đerđa Konrada, a nemali broj je zasigurno tipovao i na Petera Esterhazija. Poneko se možda sjetio i Ištvana Eršija, kao i Petera Nadaša i Lasla Krasnohorkaija čija slava tada ipak nije bila na nivou današnje.
U trenutku kad je saopšteno da je Imre Kertes dobio Nobelovu nagradu za književnost, na srpskom jeziku nije bilo objavljeno nijedno njegovo djelo, usprkos plodnosti prevodilaca kakvi su Sava Babić ili Arpad Vicko. A ipak, prevod njegovog prvog (i najslavnijeg) romana već je bio napravljen i čekao je objavljivanje, pa je novosadski Prometej na Sajmu knjiga 2002. godine uspio da se pojavi sa Kertesovim Bezsudbinstvom. Sjajno je bilo što prevod postoji, sjajno je bilo što je prevod sjajan, no cijeloj priči je poseban sjaj davala činjenica da je prevod djelo jednog od najvažnijih i najboljih savremenih srpskih pisaca, i to pisca u mnogo čemu bliskog i srodnog Kertesu. Riječ je, naravno, o Aleksandru Tišmi.
Tamo negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je još trajao Hladni rat, Suzan Zontag je u jednom intervjuu izjavila kako su tri najbolja pisca na svijetu trojica umjetnika iz Srednje Evrope čija prezimena počinju slovom „K“. Mislila je na Đerđa Konrada, Milana Kunderu i Danila Kiša. Veza između tog znamentog inicijala K. i književnosti Srednje Evrope započinje, naravno, Francom Kafkom. I sam Imre Kertes, još jedan srednjoevropski K., koji je, eto, ovjenčan Nobelovom nagradom, u djelu Kafkinom vidio je svoj glavni uzor. Šest godina nakon Vislave Šimborske Nobelova nagrada ponovo je stigla u Srednju Evropu, još jednom piscu koji slijedi Kafkinu pouku o literaturi kao čudnoj i misterioznoj utjehi, kao skoku izvan redova ubica. Kako reče Danilo Kiš: „Tumačenje Marte Rober da Kafkino K. nije samo njegov sopstveni inicijal, nije samo to, nego nemogućnost otkrivanja, čini mi se tačnim ne samo u odnosu na Kafku. To jedno slovo koje prikriva i sugerira, jeste znak koji bi se mogao primeniti na sve srednjoevropske pisce. To K. je znak večne ambivalencije.“
Mada i sam označen tim famoznim „K“, Imre Kertes je sve do Nobela bio mnogo manje poznat od svog sunarodnika Konrada s kojim dijeli dosta biografskih podudarnosti: obojica su jevrejskog porijekla, obojica su vrlo mladi preživjeli Holokaust, obojica se u svom djelu gotovo opsesivno bave ovom temom i obojica vjerovatno najširu publiku imaju u Njemačkoj. No dok je iza Konrada odavno stajala sva moguća podrška svjetskog PEN-a (čiji je predsjednik bio) i sličnih institucija, Kertes je bio autsajder, autsajder koji je pobijedio.
Poslije Nobelove nagrade, za njegove je knjige i u Srbiji, naravno, postalo lakše pronaći izdavača. Godine 2005. izdavačka kuća Vega Media objavila je Kertesov roman Kadiš za nerođeno dete u prevodu Arpada Vicka. Beogradska Laguna je 2012. godine objavila Kertesov Dosije K u prevodu Save Babića. Taj intrigantni i inovativni „roman-intervju“ mogao bi biti idealan ulaz u Kertesov opus za čitaoca kome je ovaj dosad bio nepoznat.
Kertesovu važnost za svjetsku književnost i specifičnost njegove poezije dobro je u svom nekrologu definisao Miljenko Jergović: „Smrću Imrea Kertesa nije umro tek jedan pripadnik Mojsijeve vjere, nego je umro jedinstveni, metaforični, univerzalni Žid. Umro je jedan Jevrejin u kojemu su uosobljeni i svi drugi Jevreji: Job, Isus Krist, Primo Levi, Daniel Ozmo. Što ga je učinilo takvim? Njegova ratna sudbina ili ono što se s njim događalo nakon rata i izlaska iz logora? Bi li Imre Kertes bio tako slavan i važan da ga kao petnaestogodišnjeg dječaka nije poslalo u Aušvic? Ovo je pitanje u njegovom slučaju, možda, i najvažnije. Za razliku od nekih drugih književnih svjedoka Holokausta, ali i Gulaga, koji bi, možemo to zamisliti, bili slavni i veliki i da nisu dopali logora i svoje strašne sudbine, Imre Kertes bi po svoj prilici bio mali i neprimijećen. Po tome je, bit će, srodan i sličan Primu Leviju i Varlamu Šalamovu. Radio bi kao činovnik, ili bi, ipak, bio novinar, i odživio bi neki miran građanski život, u svakom pogledu beskonfliktan, suživljen i asimiliran. Kao što bi Primo Levi radio u svom kemijskom laboratoriju, i kao što bi Varlam Šalamov bio samo jedan od tisuća ruskih pjesnika. Sva trojica zanimljivi su upravo po toj svojoj predestiniranoj običnosti. Oni nisu bili proročke figure, poput, recimo, Aleksandra Solženjicina, i time su njihova svjedočenja elementarnija, bliža ljudskoj naravi, nekako čovječnija. Kertes, Levi i Šalamov se, svaki na svoj način, bave onim što je čovjeka navelo da drugog čovjeka zatvori u logor, i što je građansku svakodnevicu pretvorilo u pakao. Zahvaljujući njima Aušvic i Kolimu prepoznajemo oko sebe, u očima sugovornika, u novinskim izvještajima s tržnice, u olovnoj tuposti tabloida.“
Iz ovdašnje perspektive oproštaj od Kertesa ima smisla povezati s prisjećanjem na Aleksandra Tišmu, ne samo zbog činjenice da mu je on bio prvi prevodilac na srpski i ne samo zbog toga jer se upravo ovih dana preko programa Radio-televizije Vojvodina, odnosno serije Vere i zavere snimljene prema istoimenoj Tišminoj prozi, sa opusom ovog važnog pisca prvi put upoznaju mnogi kojima je dosad bio nepoznat.
Tišma je rođen šesnaestog januara 1924. godine u jednom od onih mjesta što su za nas simbol granice: u Horgošu, dakle, no cijeli mu je život bio presudno vezan za Novi Sad, gdje je i umro. U književnost je ušao 1956. godine zbirkom pjesama Naseljeni svet, no vrhunac njegovog literarnog izraza ipak će biti prozni. Objavio je nekoliko vrhunskih zbirki priča i romana, no u istoriju književnosti definitivno se upisao velikim romanom Upotreba čoveka, zasigurno jednim od najboljih romana uopšte napisanih na srpskom jeziku, romanom koji mu je donio i NIN-ovu nagradu i čiji je naslov upravo savršena metafora svih neljudskih totalitarnih režima našeg vremena i zvjerskog dvadesetog vijeka. (Uostalom, i drugi naslovi Tišminih djela karakteristični su i simbolični za naše vrijeme: Krivice, Nasilje, Povratak miru, Vere i zavere...)
Među najvažnija Tišmina djela ubrajaju se zasigurno i Knjiga o Blamu, Kapo te Škola bezbožništva. Jedva godinu dana prije smrti korpusu svojih djela dodao je i dnevničke bilješke koje je ispisivao punih šest decenija: od 1941. do 2001. godine. Tišmin stil i književna tehnika, njegovo visokokultivisano pismo bili su i jesu rijetkost na prostorima gdje se više drži do barbarogenijske buke i bijesa negoli do suptilnosti i tankoćutnosti. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika, a bio je izuzetno cijenjen u svijetu, možda ponajviše u Njemačkoj gdje su prevodi njegovih knjiga najavljivani na naslovnicama novina, i to pod sloganom „Weltliteratur aus Serbien“ (Svjetska književnost iz Srbije). Objavljivali su ga veliki i slavni izdavači, a hvalospjevne prikaze njegovih knjiga objavljivale su najuglednije tamošnje novine. Njegovu reputaciju u svijetu potvrđuje i čitav niz uglednih nagrada: od francuske Legije časti, preko italijanske nagrade Mondello, do austrijske državne književne nagrade i nagrade sajma knjiga u Lajpcigu.
Čuvena književnica Ilma Rakuza u jednom eseju kontekstualizuje Tišmino djelo uz djela Danila Kiša i Imrea Kertesa:
„Jedva da je neko znao da se tako taktično nosi sa sentimentom kao Aleksandar Tišma. Najteže sižee savlađivao je s mjerom i preciznoću, služeći se promjenljivim stanovištima i uglovima gledanja, slikajući zbivanje izbliza ili sa distance. Nijedna pa ni animalna perspektiva nije mu bila tuđa. Samo je jedno izbjegavao: da sudi sveznajući. On nije poučavao, on je pokazivao. Sudbine, povezanosti, paradokse, prinudu ideologija, neizbježni pritisak istorije, ljudsko suviše ljudsko bez spasavajućeg Deus ex machina. Pokazivao je to trezveno, oporo, nemilosrdno, bez ironičnog lirizma Danila Kiša, s kojim je inače dijelio jezik i poneko iskustvo. Drugačije nego osjećajno-buntovni Kiš, koji se – nakon obračunâ s jugoslovenskom komunističkom kulturnom birokratijom – sklonio u Francusku, Tišma, kome su isti birokrati otežavali život, istrajao je u Novom Sadu. Porodica, pisanje, obavezne šetnje gradom, ljeti kupanje na Dunavskoj plaži. Uređen dan do isteka, sa strogo utvrđenim časovima rada. Bez boemskog života, bez romantičnih eskapada. (Premda Dnevnik nagovještava afere.) Utoliko čudniji preokret: kada osamdesetih godina izađu prvi francuski prevodi a 1991. njemački prevod Upotrebe čoveka, Tišma postaje otkrićem. Kao kasnije Imre Kertes i Aleksandar Tišma je svoj evropski prodor doživio u Njemačkoj. Čini se da je ovdje senzibilitet za njegove teme, iz lako pojmljivih razloga, osobito velik. U međuvremenu je preveden na 29 jezika, pisac svjetskog ranga, kojem bi isto tako priličila Nobelova nagrada.“
Ilma Rakuza, jedna od najobrazovanijih savremenih evropskih intelektualki, nije neko ko se razbacuje komplimentima. Ako ona kaže da bi Aleksandru Tišmi priličila Nobelova nagrada za književnost, to definitivno nešto znači. Poliglotkinja Rakuza je uostalom na njemački prevodila i Kiša i Kertesa. Njenim uvidima u dosije srednjoevropske književnosti valja vjerovati.
Autor: Muharem Bazdulj
Foto:Nedeljnik (Imre Kertes, foto Profimedia)
Izvor: Nedeljnik
Mi smo prvog književnog Nobela dobili još 1961. godine, a Mađari su morali da čekaju još više od četiri decenije. A kad je u oktobru mjesecu 2002. godine objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobio mađarski pisac, u onom djeliću sekunde prije nego što je saopšteno njegovo ime i prezime, teško da su se mnogi sjetili Imrea Kertesa. Većina je vjerovatno tipovala na Đerđa Konrada, a nemali broj je zasigurno tipovao i na Petera Esterhazija. Poneko se možda sjetio i Ištvana Eršija, kao i Petera Nadaša i Lasla Krasnohorkaija čija slava tada ipak nije bila na nivou današnje.
U trenutku kad je saopšteno da je Imre Kertes dobio Nobelovu nagradu za književnost, na srpskom jeziku nije bilo objavljeno nijedno njegovo djelo, usprkos plodnosti prevodilaca kakvi su Sava Babić ili Arpad Vicko. A ipak, prevod njegovog prvog (i najslavnijeg) romana već je bio napravljen i čekao je objavljivanje, pa je novosadski Prometej na Sajmu knjiga 2002. godine uspio da se pojavi sa Kertesovim Bezsudbinstvom. Sjajno je bilo što prevod postoji, sjajno je bilo što je prevod sjajan, no cijeloj priči je poseban sjaj davala činjenica da je prevod djelo jednog od najvažnijih i najboljih savremenih srpskih pisaca, i to pisca u mnogo čemu bliskog i srodnog Kertesu. Riječ je, naravno, o Aleksandru Tišmi.
Tamo negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je još trajao Hladni rat, Suzan Zontag je u jednom intervjuu izjavila kako su tri najbolja pisca na svijetu trojica umjetnika iz Srednje Evrope čija prezimena počinju slovom „K“. Mislila je na Đerđa Konrada, Milana Kunderu i Danila Kiša. Veza između tog znamentog inicijala K. i književnosti Srednje Evrope započinje, naravno, Francom Kafkom. I sam Imre Kertes, još jedan srednjoevropski K., koji je, eto, ovjenčan Nobelovom nagradom, u djelu Kafkinom vidio je svoj glavni uzor. Šest godina nakon Vislave Šimborske Nobelova nagrada ponovo je stigla u Srednju Evropu, još jednom piscu koji slijedi Kafkinu pouku o literaturi kao čudnoj i misterioznoj utjehi, kao skoku izvan redova ubica. Kako reče Danilo Kiš: „Tumačenje Marte Rober da Kafkino K. nije samo njegov sopstveni inicijal, nije samo to, nego nemogućnost otkrivanja, čini mi se tačnim ne samo u odnosu na Kafku. To jedno slovo koje prikriva i sugerira, jeste znak koji bi se mogao primeniti na sve srednjoevropske pisce. To K. je znak večne ambivalencije.“
Mada i sam označen tim famoznim „K“, Imre Kertes je sve do Nobela bio mnogo manje poznat od svog sunarodnika Konrada s kojim dijeli dosta biografskih podudarnosti: obojica su jevrejskog porijekla, obojica su vrlo mladi preživjeli Holokaust, obojica se u svom djelu gotovo opsesivno bave ovom temom i obojica vjerovatno najširu publiku imaju u Njemačkoj. No dok je iza Konrada odavno stajala sva moguća podrška svjetskog PEN-a (čiji je predsjednik bio) i sličnih institucija, Kertes je bio autsajder, autsajder koji je pobijedio.
Poslije Nobelove nagrade, za njegove je knjige i u Srbiji, naravno, postalo lakše pronaći izdavača. Godine 2005. izdavačka kuća Vega Media objavila je Kertesov roman Kadiš za nerođeno dete u prevodu Arpada Vicka. Beogradska Laguna je 2012. godine objavila Kertesov Dosije K u prevodu Save Babića. Taj intrigantni i inovativni „roman-intervju“ mogao bi biti idealan ulaz u Kertesov opus za čitaoca kome je ovaj dosad bio nepoznat.
Kertesovu važnost za svjetsku književnost i specifičnost njegove poezije dobro je u svom nekrologu definisao Miljenko Jergović: „Smrću Imrea Kertesa nije umro tek jedan pripadnik Mojsijeve vjere, nego je umro jedinstveni, metaforični, univerzalni Žid. Umro je jedan Jevrejin u kojemu su uosobljeni i svi drugi Jevreji: Job, Isus Krist, Primo Levi, Daniel Ozmo. Što ga je učinilo takvim? Njegova ratna sudbina ili ono što se s njim događalo nakon rata i izlaska iz logora? Bi li Imre Kertes bio tako slavan i važan da ga kao petnaestogodišnjeg dječaka nije poslalo u Aušvic? Ovo je pitanje u njegovom slučaju, možda, i najvažnije. Za razliku od nekih drugih književnih svjedoka Holokausta, ali i Gulaga, koji bi, možemo to zamisliti, bili slavni i veliki i da nisu dopali logora i svoje strašne sudbine, Imre Kertes bi po svoj prilici bio mali i neprimijećen. Po tome je, bit će, srodan i sličan Primu Leviju i Varlamu Šalamovu. Radio bi kao činovnik, ili bi, ipak, bio novinar, i odživio bi neki miran građanski život, u svakom pogledu beskonfliktan, suživljen i asimiliran. Kao što bi Primo Levi radio u svom kemijskom laboratoriju, i kao što bi Varlam Šalamov bio samo jedan od tisuća ruskih pjesnika. Sva trojica zanimljivi su upravo po toj svojoj predestiniranoj običnosti. Oni nisu bili proročke figure, poput, recimo, Aleksandra Solženjicina, i time su njihova svjedočenja elementarnija, bliža ljudskoj naravi, nekako čovječnija. Kertes, Levi i Šalamov se, svaki na svoj način, bave onim što je čovjeka navelo da drugog čovjeka zatvori u logor, i što je građansku svakodnevicu pretvorilo u pakao. Zahvaljujući njima Aušvic i Kolimu prepoznajemo oko sebe, u očima sugovornika, u novinskim izvještajima s tržnice, u olovnoj tuposti tabloida.“
Iz ovdašnje perspektive oproštaj od Kertesa ima smisla povezati s prisjećanjem na Aleksandra Tišmu, ne samo zbog činjenice da mu je on bio prvi prevodilac na srpski i ne samo zbog toga jer se upravo ovih dana preko programa Radio-televizije Vojvodina, odnosno serije Vere i zavere snimljene prema istoimenoj Tišminoj prozi, sa opusom ovog važnog pisca prvi put upoznaju mnogi kojima je dosad bio nepoznat.
Tišma je rođen šesnaestog januara 1924. godine u jednom od onih mjesta što su za nas simbol granice: u Horgošu, dakle, no cijeli mu je život bio presudno vezan za Novi Sad, gdje je i umro. U književnost je ušao 1956. godine zbirkom pjesama Naseljeni svet, no vrhunac njegovog literarnog izraza ipak će biti prozni. Objavio je nekoliko vrhunskih zbirki priča i romana, no u istoriju književnosti definitivno se upisao velikim romanom Upotreba čoveka, zasigurno jednim od najboljih romana uopšte napisanih na srpskom jeziku, romanom koji mu je donio i NIN-ovu nagradu i čiji je naslov upravo savršena metafora svih neljudskih totalitarnih režima našeg vremena i zvjerskog dvadesetog vijeka. (Uostalom, i drugi naslovi Tišminih djela karakteristični su i simbolični za naše vrijeme: Krivice, Nasilje, Povratak miru, Vere i zavere...)
Među najvažnija Tišmina djela ubrajaju se zasigurno i Knjiga o Blamu, Kapo te Škola bezbožništva. Jedva godinu dana prije smrti korpusu svojih djela dodao je i dnevničke bilješke koje je ispisivao punih šest decenija: od 1941. do 2001. godine. Tišmin stil i književna tehnika, njegovo visokokultivisano pismo bili su i jesu rijetkost na prostorima gdje se više drži do barbarogenijske buke i bijesa negoli do suptilnosti i tankoćutnosti. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika, a bio je izuzetno cijenjen u svijetu, možda ponajviše u Njemačkoj gdje su prevodi njegovih knjiga najavljivani na naslovnicama novina, i to pod sloganom „Weltliteratur aus Serbien“ (Svjetska književnost iz Srbije). Objavljivali su ga veliki i slavni izdavači, a hvalospjevne prikaze njegovih knjiga objavljivale su najuglednije tamošnje novine. Njegovu reputaciju u svijetu potvrđuje i čitav niz uglednih nagrada: od francuske Legije časti, preko italijanske nagrade Mondello, do austrijske državne književne nagrade i nagrade sajma knjiga u Lajpcigu.
Čuvena književnica Ilma Rakuza u jednom eseju kontekstualizuje Tišmino djelo uz djela Danila Kiša i Imrea Kertesa:
„Jedva da je neko znao da se tako taktično nosi sa sentimentom kao Aleksandar Tišma. Najteže sižee savlađivao je s mjerom i preciznoću, služeći se promjenljivim stanovištima i uglovima gledanja, slikajući zbivanje izbliza ili sa distance. Nijedna pa ni animalna perspektiva nije mu bila tuđa. Samo je jedno izbjegavao: da sudi sveznajući. On nije poučavao, on je pokazivao. Sudbine, povezanosti, paradokse, prinudu ideologija, neizbježni pritisak istorije, ljudsko suviše ljudsko bez spasavajućeg Deus ex machina. Pokazivao je to trezveno, oporo, nemilosrdno, bez ironičnog lirizma Danila Kiša, s kojim je inače dijelio jezik i poneko iskustvo. Drugačije nego osjećajno-buntovni Kiš, koji se – nakon obračunâ s jugoslovenskom komunističkom kulturnom birokratijom – sklonio u Francusku, Tišma, kome su isti birokrati otežavali život, istrajao je u Novom Sadu. Porodica, pisanje, obavezne šetnje gradom, ljeti kupanje na Dunavskoj plaži. Uređen dan do isteka, sa strogo utvrđenim časovima rada. Bez boemskog života, bez romantičnih eskapada. (Premda Dnevnik nagovještava afere.) Utoliko čudniji preokret: kada osamdesetih godina izađu prvi francuski prevodi a 1991. njemački prevod Upotrebe čoveka, Tišma postaje otkrićem. Kao kasnije Imre Kertes i Aleksandar Tišma je svoj evropski prodor doživio u Njemačkoj. Čini se da je ovdje senzibilitet za njegove teme, iz lako pojmljivih razloga, osobito velik. U međuvremenu je preveden na 29 jezika, pisac svjetskog ranga, kojem bi isto tako priličila Nobelova nagrada.“
Ilma Rakuza, jedna od najobrazovanijih savremenih evropskih intelektualki, nije neko ko se razbacuje komplimentima. Ako ona kaže da bi Aleksandru Tišmi priličila Nobelova nagrada za književnost, to definitivno nešto znači. Poliglotkinja Rakuza je uostalom na njemački prevodila i Kiša i Kertesa. Njenim uvidima u dosije srednjoevropske književnosti valja vjerovati.
Autor: Muharem Bazdulj
Foto:Nedeljnik (Imre Kertes, foto Profimedia)
Izvor: Nedeljnik
Autor: Imre Kertes
