Tema romana je bliska svima, jer svaki čovek ima majku: neko u stvarnosti, a neko u sećanju. Glavna junakinja romana je negde između: ona ima staru i dementnu majku u stvarnom životu koji nije nimalo lak. Suočena je sa svakodnevnim iskušenjima, ali i potpuno svesna da su ti dani koji se troše poslednja zrnca peska što ističu iz peščanog sata života njene majke. Ti dani su građa za sećanje, poslednje što će joj ostati. Čitaocima ih približava u dramoletima, dijalozima između majke i ćerke, raspravama i apsurdnim situacijama iz kojih je jedini spas odmaknuti se i pogledati ih sa humorne strane. To je jedna dimenzija romana, ili horizontala, kako autorka kaže.
Druga dimenzija je vertikala. To je promišljanje glavne junakinje o smislu svega što joj se dešava. Ovaj smisao ona traži tamo gde je umetnici traže: u delima drugih pisaca, pesnika, filozofa. U rečima Hajdegera, Vitgenštajna, Šopenhauera, Šklovskog.