Delfi Kutak je pročitao trilogiju „Deca vremena“ Adrijana Čajkovskog

Ostavimo sada malo Zemlju i vratimo se na prvu u potpunosti teraformiranu planetu zaslugom Avrane Kern, naučnice i doktorke odgovorne za ceo program, čiji će glas i kroz naredne vekove biti merodavan u svemu što će se dešavati. Pitate se kako je to moguće. Recimo da pojam vremena više nije naizgled statičan, već promenljiv u tolikoj meri da se gotovo može izbeći. Recimo da je misao toliko napredovala da je svest zadobila večnost na fascinantan način, da um u stvari nikada ne umire. No ostavimo i to za kasnije, jer toliko toga ima da se kaže o ovim romanima.
Sticajem nesrećnih okolnosti, doktorka Avrana Kern ostaje u orbiti planete koju je stvorila u satelitu koji nadzire projekat. Naime, ona je u stvorenu prirodu pustila genetski nanovirus i planirala takođe da spusti primate na planetu kako bi oni evoluirali i na kraju dostigli stadijum kada će moći da kontaktiraju nadzirući entitet. Primati nikada nisu stigli do planete, ali virus jeste i njega su prihvatili mravi i jedna vrsta paukova – Portida. Ovde počinje fascinantna istorija jedne nove vrste koja se proteže kroz vekove, a radnja romana se prepliće sa dolaskom arke Gilgameš koja donosi preživele ljude posle dve hiljade godina putovanja ledenim svemirom.
Pauci u sebi nose Poimanje, sećanje sačuvano u umovima određenih jedinki određenih kuća, sećanje predaka što im omogućava da se razvijaju. Njihovo društvo neodoljivo podseća na feudalni sistem, ali je Čajkovski izgradio jedan svet u kojem kroz vekove dolazi i do kulturnih, ekonomskih i naučnih revolucija. Poenta svega je da su oni na kraju vrsta koja je razumnija od ljudi i da ih prihvataju na jedan interesantan način. Ipak, ne bih da otkrivam mnogo, kao ni imena likova kojih je mnogo i koji su svaki na svoj način bitni za celokupnu sliku o ovom delu. Pauci se kroz milenijume identično zovu (Fabijan, Porša, Bjanka) i svi su oni na neki način slični prethodnicima. Svoju tehnologiju zasnovali su na bioinženjeringu i mravljim kolonijama, ali i na Avrani Kern, koja je sada glavna veštačka inteligencija planete.
Moram priznati da me je Čajkovski iznenadio jer sam očekivao velike svemirske bitke, inteligentne ratoborne vanzemaljske vrste, a u stvari je on sve vreme fokusiran na mir i sklad među svima u vasioni.
U „Deci propasti“, drugom romanu iz serijala, ima čarki, no više među vrstom koju je takođe stvorio jedan teraformer na jednom drugom svetu, vodenom Damasku. I ovde imamo preplitanje prošlosti i sadašnjosti, koje su, kakvog li paradoksa, za nas čitaoce budućnost. Prvi nezemaljski život je na drugoj planeti u istom sistemu, na Nodu, i taj život će posle mnogo peripetija biti priključen umovima ljudi, jer taj život nema stalno telo nego ga po potrebi menja. Ovde takođe imamo filozofski pristup i želju da se shvati nepoznato u meri u kojoj će žrtve biti minimalne. Vrsta koja živi u vodi, i čiji su svemirski brodovi ispunjeni vodom, neće biti otkrivena u ovom prikazu jer, kako sam već rekao, ne želim previše da otkrivam. U ovom delu mi je možda bilo zamorno previše tehničkih detalja, ali razumem potrebu da se opiše sofisticiranost inženjeringa stanovnika planete Damask i njegove orbite.
Da ne bih odužio sa ovim osvrtom na sva tri dela, prebacujem se na „Decu sećanja“, završni deo trilogije u kojem sada već udružene vrste osvajaju prostranstva i na osnovu starih zvezdanih mapa otkrivaju još dva sveta Drevnih, tj. teraformera, Rork i Imir. Na oba će naći život. Da li će? Čajkovski nam vešto uvodi u priču još jednu životinjsku vrstu koja je evoluirala i, napokon, ljude, koji su stigli na Imir na jednoj drugoj arci, Enkiduu, samo što nešto nije u redu zbog signala koji ne pripada nijednoj postojećoj vrsti u svemiru. Nešto drevno ukopano je duboko u slojevima Imira, no ne mora nužno biti zlo. Uostalom, poput Klarka, ovaj pisac donosi razum na višem nivou, onom na kome su ljudi i ostala inteligentna bića napokon pobedili razmirice i gordost i sada zajedno otkrivaju beskrajni kosmos. Čitaocu je sve prosto i lepo rečeno, dok shvata da se može i tako živeti, za neki viši smisao, za neko novo otkriće i saznanje. Preporučujem vam ove romane, iznenadiće vas!
Autor: Radoslav Mandić
Izvor: Delfi Kutak





















