Delfi Kutak je pročitao: „Hleb i strah“
Iako ne preterano popularan u mainstream krugovima, Milisav Savić će verovatno u istoriji srpske književnosti ostati zapamćen kao jedan od plodnijih pisaca i kulturnih radnika. Sa desetak romana, od kojih je većina bila u najužem krugu za nacionalnu nagradu, mnoštvom eseja i multižanrovskih knjiga on stoji u samom vrhu naše književnosti.
„Hleb i strah“ je lepa, lako čitljiva knjiga, finog stila, koja je te, već davne, 1991. godine dobila NIN-ovu godišnju nagradu. U osnovnoj priči ona počinje kao svima nama dobro poznati filmovi u kojima su glavni protagonisti neobični dečaci – „Tito i ja“ i „Tri karte za Holivud“, a završava se kao kritika komunističkog režima. Međutim ovo ne bi bio postmodernistički roman da nam ne nudi i drugi sloj, po meni još zanimljiviji od prvog. U njemu se nalazi jedna neobična ljubavna priča čiji su glavni likovi pripovedač i njegova žena, i kroz koju pisac pokušava da ospori autentičnost osnovnog teksta, da pokaže kako je književnost isključivo fikcija iako može govoriti o istorijskim događajima.
Knjiga je napisana kao dobro montirani film, u sekvencama, jedan korak napred – dva nazad, što je čini zanimljivijom. Ti fragmenti su autentični, živi, opipljivi u svojoj slikovitosti, i svaki bi mogao stajati kao predložak za još jednu veliku priču.
Volim ovakve knjige u kojima nam pisac otvori vrata, da zavirimo, ali se ne raspline već ostavi prostor da i sami učitamo neki deo sebe u tekst.
Autor: Nataša Spasojević
Izvor: Delfi Kutak
„Hleb i strah“ je lepa, lako čitljiva knjiga, finog stila, koja je te, već davne, 1991. godine dobila NIN-ovu godišnju nagradu. U osnovnoj priči ona počinje kao svima nama dobro poznati filmovi u kojima su glavni protagonisti neobični dečaci – „Tito i ja“ i „Tri karte za Holivud“, a završava se kao kritika komunističkog režima. Međutim ovo ne bi bio postmodernistički roman da nam ne nudi i drugi sloj, po meni još zanimljiviji od prvog. U njemu se nalazi jedna neobična ljubavna priča čiji su glavni likovi pripovedač i njegova žena, i kroz koju pisac pokušava da ospori autentičnost osnovnog teksta, da pokaže kako je književnost isključivo fikcija iako može govoriti o istorijskim događajima.
Knjiga je napisana kao dobro montirani film, u sekvencama, jedan korak napred – dva nazad, što je čini zanimljivijom. Ti fragmenti su autentični, živi, opipljivi u svojoj slikovitosti, i svaki bi mogao stajati kao predložak za još jednu veliku priču.
Volim ovakve knjige u kojima nam pisac otvori vrata, da zavirimo, ali se ne raspline već ostavi prostor da i sami učitamo neki deo sebe u tekst.
Autor: Nataša Spasojević
Izvor: Delfi Kutak
