Boris Dežulović: Zlo nudi jednostavne odgovore i oslobađa ljude odgovornosti
Dve decenije nakon svog prethodnog (drugog) romana – „Jebo sad hiljadu dinara“, sagovornik Novog magazina Boris Dežulović ponudio je čitaocima „koji se razumeju bez prevoda“ svoju novu dokumentarno-literarnu priču – „Tko je taj čovjek?: Izvještaj o jednoj mogućnosti“, koja se istovremeno pojavila u Hrvatskoj i Srbiji. Prenosimo vam deo razgovora.
Da je metak koji je ubio Šojbner-Rihtera završio samo tridesetak santimetara udesno, istorija bi potekla sasvim drugim tokom – citat je britanskog istoričara Ijana Keršoa, dobrog poznavaoca vremena Adolfa Hitlera i nacističke Nemačke, koji je Borisu Dežuloviću poslužio kao polazna osnova za njegov novi roman „Tko je taj čovjek?: Izvještaj o jednoj mogućnosti“, (paralelno) objavljen u izdanju riječkog Ex Librisa i beogradske Lagune.
Ova dokumentarno-literarna rekonstrukcija Minhenskog puča – neuspelog državnog udara kojim su Hitlerovi nacisti pokušali da preuzmu vlast u Nemačkoj 9. novembra 1923, svojevrsni je nastavak autorovog prvog romana – „Christkind“ iz 2003, u kome se on isprobao u, uslovno, etičkoj istorijskoj fantastici, koja se bavi pitanjem šta, ako, tačnije, (ne)mogućnostima menjanja prošlosti.
Ovog puta, njegovo literarno poigravanje, pored istorijskih likova, podrazumeva i izmišljenog naratora, američkog novinara, koji stiže iz budućnosti kako bi ubio firera i sprečio dolazeći, najveći zločin u istoriji ljudske civilizacije, a njegova se plemenita ideja lagano pretvara u samoubilačku, nesrećnu ljubavnu priču. No zaplet u ovom slučaju nije određujuća supstanca romana, koji zapravo plastično dočarava društveno-političku, filozofsku i umetničku klimu 1920-ih godina u Nemačkoj i Evropi.
„U ovom romanu postavljam pitanje da li smo, kad bismo ubili zlo na vrijeme, time riješili problem, ili smo otvorili prostor možda većem zlu“, objašnjava Dežulović na početku razgovora za Novi magazin, vođenom u Leskovcu početkom oktobra, tokom tamošnjeg, 19. Festivala književnosti Think Tank Town.
Roman „Tko je taj čovjek?“ počinje Laplasovom tezom „da je sadašnjost posledica prošlosti, a uzrok budućnosti“. Gde je tu sam roman?
Moja knjiga ima više slojeva, a jedan od njih je i istraživanje historijske kauzalnosti, preispitivanje kauzalnosti povijesti, koliko smo uopće svjesni uzroka vlastite budućnosti i posljedica vlastite prošlosti: koliko možemo promijeniti prošlost, koliko sadašnjost, a koliko budućnost. Premisa je jedan fantastična pretpostavka koja me dugo proganja, ona je zapravo ista kao i kod „Christkinda“ – povratak u prošlost kako bismo zlo eliminirali na vrijeme, ali dok je premisa ista, ovdje se bavim nečim sasvim drugim. Recimo da sam tamo istraživao etičku pozadinu mogućnosti eliminacije zla na vrijeme, a ovde se zapravo bavim posljedicama – ako tamo istražujem korijene zla, ovdje istražujem posljedice dobra.
U romanu imamo hiperinflaciju u trenutku rađanja fašizma, Nemačku koja dobija Hitlera, a Milošević je proizveo hiperinflaciju u SR Jugoslaviji početkom 1990-ih, kad je već učvrstio svoju vlast. Kako Vama izgledaju ta dva, potpuno različita, recepta?
Postavimo to najjednostavnije: Milošević je proizveo hiperinflaciju, a Hitler je proizvod hiperinflacije. I te neke historijske paralele, koliko god zavodljive i prvoloptaške, ponekad su toliko očite da ih ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Moja priča nije samo to, te historijske paralele, ali one se nameću; naravno da bi ozbiljnija analiza pokazala i objektivne razlike vremena. Ovu knjigu čak nisam ni napisao kao podsjetnik na stogodišnju obljetnicu rađanja nacizma. Ideja za priču je mnogo starija, fermentira mi u glavi već 25 godina, i naprosto se dogodilo da je vrijeme sustiglo. Roman se događa u Minhenu 1923. na 1924, i u vrijeme kad sam ga pisao – 2023. na 2024. – događala se stogodišnjica tih događaja. Čak sam onda svjesno izbjegao da je objavim baš u to vrijeme, i sačekao sam godinu dana uređujući i dorađujući rukopis. Naravno, nije samo zbog toga. Mada, sad mi je drago, jer ne bih volio da to bude prigodničarska knjiga, roman koji bi se sveo na dosjetku usporedbe 1923. i 2023. No, kažem, povijesne paralele su neizbježne. I čitatelj romana vidjet će događaje, čak i rečenice, novinske naslove, neke povijesne okolnosti koje su upadljivo slične, ili čak iste kao danas. Do mjere da se zapitaš, da li zaista nismo ništa naučili od povijesti. (Kao što znamo, nikad nismo, niti ćemo. Jer povijest je samo podsjetnik za ponavljače.)
Tih dvadesetak godina, od objavljivanja „Christkinda“, nije bilo svedeno samo na razmišljanje, već je to podrazumevalo i žestoko preturanje po dokumentaciji. Ovaj roman je pun faktografije koja buja na sve strane, i koja je onda pretvorena u fikciju? Recite nam nešto reći o tom procesu?
Nisam ga, naravno, pisao sve to vrijeme, recimo da sam intenzivno radio zadnjih godinu dana. Najviše vremena išlo je na istraživanje, i to je zahtjevalo prilično truda. Meni pritom nije bila namjera napisati dokumentarni roman, ili barem, prozu, fikciju koja će biti smještena u strogu koordinatnu mrežu aktualnih povijesnih događanja, samo radi prepoznavanja, ali mi je bilo jako stalo, kao i kod „Christkinda“, da taj historijski okvir bude autentičan. Kanon proze i fikcije dopuštao mi je slobodu, ali ja je nisam htio uzeti. Malo budalasto jer mi je samo otežalo posao, ali htio sam da radnja bude smještena u autentični povijesni okvir. Svi događaji u romanu, novinski naslovi, sve operne premijere, svi likovi, svi su autentični, osim naratora koji je izmišljen. Pa čak ni on – ja sam, eto narator. Pod drugim imenom, ali u prvom licu jednine. A sve to, kako bi ljudi lakše povjerovali u mogućnost toga što se dogodilo. Nitko stoga ne može reći da je takvo što bilo nevjerojatno, ili da će biti nevjerojatno.
Čitalac romana pronaći će sebe u Minhenu te 1923–24, a faktografija mu pomaže da otkrije prostor i vreme u kome se to dešava. Ali imamo u romanu nekoliko filozofa, istoričara i jednog pesnika. Šopenhauer, Vagner, Špengler i Eliot... koji su objavili svoja značajna dela baš u to vreme, „Propast Zapada“ Osvalda Špenglera – 1923, „Pusta zemlja“ T. S. Eliota – 1922... od kakve je to pomoći bilo u sklapanju priče?
Pisanje je magija, a proces pisanja putovanje kroz zemlju čudesa. Ništa od toga, recimo, nisam imao u priči kad sam je konstruirao u glavi. Imao sam osnovnu narativnu nit, ideju, imao sam početak i kraj romana. Znao sam šta hoću. Sve drugo mi se samo napisalo. Špenglera, recimo, koji sad, kad pročitaš knjigu, izgleda očiti okvir i ključ za razumijevanje priče – njegova „Propast Zapada“ objavljena je kao dvoknjižje 1923. – ja uopće nisam imao u glavi. Do njega sam došao sasvim slučajno: istražujući život glavnog ženskog lika u mom romanu, djevojke koja je postojala kao povijesna ličnost, otkrio sam da je u to vrijeme, u vrijeme dakle kad je imala 17 godina, zaista oduševljeno čitala Špenglera. Čitanje njene biografije pogodilo me je kao maljem u glavu. Špengler je tu očito morao biti. Nisam imao ni Eliota, do njega sam pak došao planirajući atentat na firera, poput nekog Gavrila Principa: ja dakle, na Google Earthu lutam Minhenom te 1923, tražeći mjesto odakle ću ubiti budućeg firera, znam gdje će biti 9. novembra 1923, i tražim idealnu lokaciju. A to je kultna minhenska kavana Caffee Anast, čije potkrovlje gleda točno na ulicu u kojoj će se odvijati događaji tog 9. novembra, dakle savršeno mjesto odakle ću pucati snajperom. Krenuo sam onda istraživati tu kavanu, i otkrio da se spominje u prvoj strofi Eliotove „Puste zemlje“, a ta se slavna poema onda ispostavi kao izgubljeni drugi ključ za otključavanje priče. Tako se magija dogodi u pisanju – priča se sama napiše, ja sam samo njen zapisničar. To jesu zgodne anegdote za pričanje, ali zapravo vrlo supstancijalno objašnjavaju priču. I zaista: možemo li reći da je sve slučajno? Ne vjerujem u subinu zapisanju u zvjezdama, u horoskope, ali takva priča se, u tom smislu, sama napisala.
Znači, ne samo da je tako nešto bilo moguće, već se nameće pitanje: smijemo li vjerovati da se i nije dogodilo? Tako se onda igram i s tim teorijama i zakonima fizike, od Laplasa do Ruđera Boškovića, Hajsenberga, Šredingera i njegovog multiverzuma: možda zaista postoji negdje jedan svemir u kojemu sam ja te 1923. bio u potkrovlju Anasta i ubio firera. I to je čarolija pisanja: sve što napišemo, čak i kad pišemo tokom svijesti, ima svoje objašnjenje i svoj razlog.
Ova dokumentarno-literarna rekonstrukcija Minhenskog puča – neuspelog državnog udara kojim su Hitlerovi nacisti pokušali da preuzmu vlast u Nemačkoj 9. novembra 1923, svojevrsni je nastavak autorovog prvog romana – „Christkind“ iz 2003, u kome se on isprobao u, uslovno, etičkoj istorijskoj fantastici, koja se bavi pitanjem šta, ako, tačnije, (ne)mogućnostima menjanja prošlosti.
Ovog puta, njegovo literarno poigravanje, pored istorijskih likova, podrazumeva i izmišljenog naratora, američkog novinara, koji stiže iz budućnosti kako bi ubio firera i sprečio dolazeći, najveći zločin u istoriji ljudske civilizacije, a njegova se plemenita ideja lagano pretvara u samoubilačku, nesrećnu ljubavnu priču. No zaplet u ovom slučaju nije određujuća supstanca romana, koji zapravo plastično dočarava društveno-političku, filozofsku i umetničku klimu 1920-ih godina u Nemačkoj i Evropi.
„U ovom romanu postavljam pitanje da li smo, kad bismo ubili zlo na vrijeme, time riješili problem, ili smo otvorili prostor možda većem zlu“, objašnjava Dežulović na početku razgovora za Novi magazin, vođenom u Leskovcu početkom oktobra, tokom tamošnjeg, 19. Festivala književnosti Think Tank Town.
Roman „Tko je taj čovjek?“ počinje Laplasovom tezom „da je sadašnjost posledica prošlosti, a uzrok budućnosti“. Gde je tu sam roman?
Moja knjiga ima više slojeva, a jedan od njih je i istraživanje historijske kauzalnosti, preispitivanje kauzalnosti povijesti, koliko smo uopće svjesni uzroka vlastite budućnosti i posljedica vlastite prošlosti: koliko možemo promijeniti prošlost, koliko sadašnjost, a koliko budućnost. Premisa je jedan fantastična pretpostavka koja me dugo proganja, ona je zapravo ista kao i kod „Christkinda“ – povratak u prošlost kako bismo zlo eliminirali na vrijeme, ali dok je premisa ista, ovdje se bavim nečim sasvim drugim. Recimo da sam tamo istraživao etičku pozadinu mogućnosti eliminacije zla na vrijeme, a ovde se zapravo bavim posljedicama – ako tamo istražujem korijene zla, ovdje istražujem posljedice dobra.
U romanu imamo hiperinflaciju u trenutku rađanja fašizma, Nemačku koja dobija Hitlera, a Milošević je proizveo hiperinflaciju u SR Jugoslaviji početkom 1990-ih, kad je već učvrstio svoju vlast. Kako Vama izgledaju ta dva, potpuno različita, recepta?
Postavimo to najjednostavnije: Milošević je proizveo hiperinflaciju, a Hitler je proizvod hiperinflacije. I te neke historijske paralele, koliko god zavodljive i prvoloptaške, ponekad su toliko očite da ih ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Moja priča nije samo to, te historijske paralele, ali one se nameću; naravno da bi ozbiljnija analiza pokazala i objektivne razlike vremena. Ovu knjigu čak nisam ni napisao kao podsjetnik na stogodišnju obljetnicu rađanja nacizma. Ideja za priču je mnogo starija, fermentira mi u glavi već 25 godina, i naprosto se dogodilo da je vrijeme sustiglo. Roman se događa u Minhenu 1923. na 1924, i u vrijeme kad sam ga pisao – 2023. na 2024. – događala se stogodišnjica tih događaja. Čak sam onda svjesno izbjegao da je objavim baš u to vrijeme, i sačekao sam godinu dana uređujući i dorađujući rukopis. Naravno, nije samo zbog toga. Mada, sad mi je drago, jer ne bih volio da to bude prigodničarska knjiga, roman koji bi se sveo na dosjetku usporedbe 1923. i 2023. No, kažem, povijesne paralele su neizbježne. I čitatelj romana vidjet će događaje, čak i rečenice, novinske naslove, neke povijesne okolnosti koje su upadljivo slične, ili čak iste kao danas. Do mjere da se zapitaš, da li zaista nismo ništa naučili od povijesti. (Kao što znamo, nikad nismo, niti ćemo. Jer povijest je samo podsjetnik za ponavljače.)
Tih dvadesetak godina, od objavljivanja „Christkinda“, nije bilo svedeno samo na razmišljanje, već je to podrazumevalo i žestoko preturanje po dokumentaciji. Ovaj roman je pun faktografije koja buja na sve strane, i koja je onda pretvorena u fikciju? Recite nam nešto reći o tom procesu?
Nisam ga, naravno, pisao sve to vrijeme, recimo da sam intenzivno radio zadnjih godinu dana. Najviše vremena išlo je na istraživanje, i to je zahtjevalo prilično truda. Meni pritom nije bila namjera napisati dokumentarni roman, ili barem, prozu, fikciju koja će biti smještena u strogu koordinatnu mrežu aktualnih povijesnih događanja, samo radi prepoznavanja, ali mi je bilo jako stalo, kao i kod „Christkinda“, da taj historijski okvir bude autentičan. Kanon proze i fikcije dopuštao mi je slobodu, ali ja je nisam htio uzeti. Malo budalasto jer mi je samo otežalo posao, ali htio sam da radnja bude smještena u autentični povijesni okvir. Svi događaji u romanu, novinski naslovi, sve operne premijere, svi likovi, svi su autentični, osim naratora koji je izmišljen. Pa čak ni on – ja sam, eto narator. Pod drugim imenom, ali u prvom licu jednine. A sve to, kako bi ljudi lakše povjerovali u mogućnost toga što se dogodilo. Nitko stoga ne može reći da je takvo što bilo nevjerojatno, ili da će biti nevjerojatno.
Čitalac romana pronaći će sebe u Minhenu te 1923–24, a faktografija mu pomaže da otkrije prostor i vreme u kome se to dešava. Ali imamo u romanu nekoliko filozofa, istoričara i jednog pesnika. Šopenhauer, Vagner, Špengler i Eliot... koji su objavili svoja značajna dela baš u to vreme, „Propast Zapada“ Osvalda Špenglera – 1923, „Pusta zemlja“ T. S. Eliota – 1922... od kakve je to pomoći bilo u sklapanju priče?
Pisanje je magija, a proces pisanja putovanje kroz zemlju čudesa. Ništa od toga, recimo, nisam imao u priči kad sam je konstruirao u glavi. Imao sam osnovnu narativnu nit, ideju, imao sam početak i kraj romana. Znao sam šta hoću. Sve drugo mi se samo napisalo. Špenglera, recimo, koji sad, kad pročitaš knjigu, izgleda očiti okvir i ključ za razumijevanje priče – njegova „Propast Zapada“ objavljena je kao dvoknjižje 1923. – ja uopće nisam imao u glavi. Do njega sam došao sasvim slučajno: istražujući život glavnog ženskog lika u mom romanu, djevojke koja je postojala kao povijesna ličnost, otkrio sam da je u to vrijeme, u vrijeme dakle kad je imala 17 godina, zaista oduševljeno čitala Špenglera. Čitanje njene biografije pogodilo me je kao maljem u glavu. Špengler je tu očito morao biti. Nisam imao ni Eliota, do njega sam pak došao planirajući atentat na firera, poput nekog Gavrila Principa: ja dakle, na Google Earthu lutam Minhenom te 1923, tražeći mjesto odakle ću ubiti budućeg firera, znam gdje će biti 9. novembra 1923, i tražim idealnu lokaciju. A to je kultna minhenska kavana Caffee Anast, čije potkrovlje gleda točno na ulicu u kojoj će se odvijati događaji tog 9. novembra, dakle savršeno mjesto odakle ću pucati snajperom. Krenuo sam onda istraživati tu kavanu, i otkrio da se spominje u prvoj strofi Eliotove „Puste zemlje“, a ta se slavna poema onda ispostavi kao izgubljeni drugi ključ za otključavanje priče. Tako se magija dogodi u pisanju – priča se sama napiše, ja sam samo njen zapisničar. To jesu zgodne anegdote za pričanje, ali zapravo vrlo supstancijalno objašnjavaju priču. I zaista: možemo li reći da je sve slučajno? Ne vjerujem u subinu zapisanju u zvjezdama, u horoskope, ali takva priča se, u tom smislu, sama napisala.
Znači, ne samo da je tako nešto bilo moguće, već se nameće pitanje: smijemo li vjerovati da se i nije dogodilo? Tako se onda igram i s tim teorijama i zakonima fizike, od Laplasa do Ruđera Boškovića, Hajsenberga, Šredingera i njegovog multiverzuma: možda zaista postoji negdje jedan svemir u kojemu sam ja te 1923. bio u potkrovlju Anasta i ubio firera. I to je čarolija pisanja: sve što napišemo, čak i kad pišemo tokom svijesti, ima svoje objašnjenje i svoj razlog.
U „Christkindu“ se prvi put bavite Hitlerom, i evo ga, ponovo, posle više od dve decenije. Hitler gotovo čitav vek opseda umetnike različitih usmerenja, i ne samo njih. Šta to ljude fascinira njegovom ličnošću?
Nije neobično. Hitler, kad sumiramo povijest čovječanstva, od silaska sa stabla pa do danas, funkcionira kao ikona Zla, najgori od svih nas stotinjak milijardi koliko nas je živjelo i živi na planeti Zemlji. Kao takav, kao kanon zla, zahvalan je na mnogo razina, ali nezahvalan na još i više, kao podmukla zamka. Kao njegov pisac, očito, nisam osobito originalan, njegovim ubistvom na vrijeme bavili su se deseci i stotine drugih pisaca, premisa dakle uopće nije originalna, ali ona je mene zanimala na drugačiji način. Na primjer, kad uroniš u tu 1923, zatičeš firera kao kafanskog bukača, lokalnog nacističkog desničarskog aktivista koji samo slučajem nekoliko godina nije postao komunistički aktivist, jer to su divlja povijesna vremena, jako brza i jako gusta. On je upravo karikaturalna ličnost, tragični nerealizirani samoubojica, bukač koji očito ima karizmu da u pivnicama okupi hiljade ljudi, da galami i kupuje njihovu naklonost rečenicama koje jednako danas čitamo tamo na društvenim mrežama, na Fejsbuku ili Tviteru, odnosno na Iksu, kod Trampa. Potpuno je ista to retorika. Firer je u tom trenutku marginalna ličnost, za njega izvan Bavarske ne zna mnogo ljudi, malo tko zna i kako izgleda, ali postaje lokalna politička zvijezda. I ti u toj 1923. razmišljaš, da li ljudi mogu prepoznati kapacitet tog neuglednog smiješnog čovječuljka sa smiješnim brčićima? Da li je, zaista, moguće da će to postati najveće zlo koje je ikad hodalo kuglom zemaljskom? To pitanje onda nužno poziva da se vratimo stotinu godina naprijed, u naše vrijeme, da se osvrnemo po našim pivnicama i gledamo ta lica. Tko je taj, tko bi mogao bit taj? Sljedeći. Hitler iz našeg sokaka. A imamo ih koliko hoćeš. Sva naša zla jednako su bili neugledni, što bi mi u Dalmaciji rekli, redikuli – smiješni čovečuljci. Šešelj je bio smiješan čovječuljak, Vučić je smiješan čovječuljak, Tuđman je bio smiješni čovječuljak s onim demodiranim naočarama... Već je otrcana istina da čudovišta ne postoje, zlo nema tu ikonografsku odrednicu – nema rep, rogove i kozje papke na nogama. I to te onda tjera na razmišljanje. Možemo li ga danas prepoznati? U jednom intervjuu postavio sam to pitanje – što ako je Čarlija Kirka nedavno u Americi, recimo, ubio netko iz budućnosti? Naravno da nije, ali je li baš naravno? Da li bismo mi, najzad, to prepoznali, onako kako bi taj ubojica prepoznao zlo koje je Kirk bio u nekoj nedogođenoj budućnosti? Naravno, poruka priče (smeh), ono „šta je pisac htio reći“, nije da ubijemo svakoga tko nam izgleda kao Hitler 1923, ali je bitno da ga prepoznamo na vrijeme, a ne stotinu godina kasnije.
Ako pogledamo istoriji u oči, 100 ili 200 godina pre, ili 100 ili 200 godina unapred, uvek se vraćamo na sada. Uvek imamo isti problem. U svemu tome dolazimo do jedne frapantne situacije. Najsiromašniji slojevi drže se upravo zlotvora. Kako? Zašto? Odakle?
Zato što Zlo nudi lake odgovore. Nudi prečice. Možeš imati genijalnog humanistu koji zna kako riješiti sve svjetske probleme – jer ako postoji apsolutno Zlo, mora negdje postojati i apsolutno Dobro – pa zamislimo onda nekoga tko bi bio totalni antipod Hitleru, koji bi bio kao biblijski mesija, netko tko će riješiti sve naše probleme. Takav, naime, lijepe rečenice i prečice nudi samo u Svetom pismu, u stvarnom životu on ne bi mogao rješavati te stvari poput Mesije, aforizmima i poučnim dvanaestercima. Morao bi ponuditi jako nepopularna rješenja, nekome tko bi rješavao naše probleme malo bi bilo i četiri mandata. E, Zlo nema tu obavezu. Ono nudi prečice i jednostavne odgovore, onakve kakve ljudi vole čuti i kakvi ih oslobađaju odgovornosti. A jednostavan odgovor koji oslobađa odgovornosti je, recimo, onaj da su vam krivi drugi: za sve su vam krivi Albanci, migranti, crnci, Nepalci, Muslimani, Bosanci, pederi, lezbijke... i riješen problem. Zato je Zlo zavodljivo: jer nudi jednostavne odgovore i oslobađa ljude odgovornosti. Uvijek je netko drugi kriv.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Dragan Stošić
Izvor: Novi magazin
Nije neobično. Hitler, kad sumiramo povijest čovječanstva, od silaska sa stabla pa do danas, funkcionira kao ikona Zla, najgori od svih nas stotinjak milijardi koliko nas je živjelo i živi na planeti Zemlji. Kao takav, kao kanon zla, zahvalan je na mnogo razina, ali nezahvalan na još i više, kao podmukla zamka. Kao njegov pisac, očito, nisam osobito originalan, njegovim ubistvom na vrijeme bavili su se deseci i stotine drugih pisaca, premisa dakle uopće nije originalna, ali ona je mene zanimala na drugačiji način. Na primjer, kad uroniš u tu 1923, zatičeš firera kao kafanskog bukača, lokalnog nacističkog desničarskog aktivista koji samo slučajem nekoliko godina nije postao komunistički aktivist, jer to su divlja povijesna vremena, jako brza i jako gusta. On je upravo karikaturalna ličnost, tragični nerealizirani samoubojica, bukač koji očito ima karizmu da u pivnicama okupi hiljade ljudi, da galami i kupuje njihovu naklonost rečenicama koje jednako danas čitamo tamo na društvenim mrežama, na Fejsbuku ili Tviteru, odnosno na Iksu, kod Trampa. Potpuno je ista to retorika. Firer je u tom trenutku marginalna ličnost, za njega izvan Bavarske ne zna mnogo ljudi, malo tko zna i kako izgleda, ali postaje lokalna politička zvijezda. I ti u toj 1923. razmišljaš, da li ljudi mogu prepoznati kapacitet tog neuglednog smiješnog čovječuljka sa smiješnim brčićima? Da li je, zaista, moguće da će to postati najveće zlo koje je ikad hodalo kuglom zemaljskom? To pitanje onda nužno poziva da se vratimo stotinu godina naprijed, u naše vrijeme, da se osvrnemo po našim pivnicama i gledamo ta lica. Tko je taj, tko bi mogao bit taj? Sljedeći. Hitler iz našeg sokaka. A imamo ih koliko hoćeš. Sva naša zla jednako su bili neugledni, što bi mi u Dalmaciji rekli, redikuli – smiješni čovečuljci. Šešelj je bio smiješan čovječuljak, Vučić je smiješan čovječuljak, Tuđman je bio smiješni čovječuljak s onim demodiranim naočarama... Već je otrcana istina da čudovišta ne postoje, zlo nema tu ikonografsku odrednicu – nema rep, rogove i kozje papke na nogama. I to te onda tjera na razmišljanje. Možemo li ga danas prepoznati? U jednom intervjuu postavio sam to pitanje – što ako je Čarlija Kirka nedavno u Americi, recimo, ubio netko iz budućnosti? Naravno da nije, ali je li baš naravno? Da li bismo mi, najzad, to prepoznali, onako kako bi taj ubojica prepoznao zlo koje je Kirk bio u nekoj nedogođenoj budućnosti? Naravno, poruka priče (smeh), ono „šta je pisac htio reći“, nije da ubijemo svakoga tko nam izgleda kao Hitler 1923, ali je bitno da ga prepoznamo na vrijeme, a ne stotinu godina kasnije.
Ako pogledamo istoriji u oči, 100 ili 200 godina pre, ili 100 ili 200 godina unapred, uvek se vraćamo na sada. Uvek imamo isti problem. U svemu tome dolazimo do jedne frapantne situacije. Najsiromašniji slojevi drže se upravo zlotvora. Kako? Zašto? Odakle?
Zato što Zlo nudi lake odgovore. Nudi prečice. Možeš imati genijalnog humanistu koji zna kako riješiti sve svjetske probleme – jer ako postoji apsolutno Zlo, mora negdje postojati i apsolutno Dobro – pa zamislimo onda nekoga tko bi bio totalni antipod Hitleru, koji bi bio kao biblijski mesija, netko tko će riješiti sve naše probleme. Takav, naime, lijepe rečenice i prečice nudi samo u Svetom pismu, u stvarnom životu on ne bi mogao rješavati te stvari poput Mesije, aforizmima i poučnim dvanaestercima. Morao bi ponuditi jako nepopularna rješenja, nekome tko bi rješavao naše probleme malo bi bilo i četiri mandata. E, Zlo nema tu obavezu. Ono nudi prečice i jednostavne odgovore, onakve kakve ljudi vole čuti i kakvi ih oslobađaju odgovornosti. A jednostavan odgovor koji oslobađa odgovornosti je, recimo, onaj da su vam krivi drugi: za sve su vam krivi Albanci, migranti, crnci, Nepalci, Muslimani, Bosanci, pederi, lezbijke... i riješen problem. Zato je Zlo zavodljivo: jer nudi jednostavne odgovore i oslobađa ljude odgovornosti. Uvijek je netko drugi kriv.
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Dragan Stošić
Izvor: Novi magazin
Autor: Boris Dežulović
