Boris Dežulović za NIN o romanu „Tko je taj čovjek?“: Plodovi i posljedice „dobra“ i „zla“
Nedavno je i pred ovdašnje čitaoce stigao njegov roman „Tko je taj čovjek?“, sa podnaslovom „Izvještaj o jednoj mogućnosti“, u kome, preplićući upečatljivu istorijsku faktografiju sa fikcijom, otvara čitav niz suštinskih pitanja i tema. U najkraćem, oslonivši se na Hitlerov Minhenski puč 1923. – neuspeo, nakon čega je u zatvoru napisao „Majn kampf“ – otvara literarnu mogućnost (čitaj pitanje) šta bi bilo da se neko tada obračunao sa budućim Firerom. Kao i svako vredno delo, „Tko je taj čovjek“ obiluje kompleksnošću i slojevitošću, od izuzetnog autorovog poznavanja čak i toponima i odlika vremenskih odrednica, jezika takođe, pa nadalje.
Foto: Tanja Draškić Savić
Po rečima Miljenka Jergovića, pred čitaocima je „roman-bomba koja nas budi iz dogmatskog drijemeža“, po svedočenju Svetislava Basare ovo je knjiga koja iznova dokazuje da „ono što je potpisao Dežulović obavezno valja pročitati“.
A u razgovoru za NIN Dežulović govori o pomenutoj knjizi, pitanju zla, odnosu dvadesetih godina 20. veka i današnjice, desnici, levici, duhu vremena... Prenosimo vam deo razgovora.
Šta je bio ključni motiv da napišete roman „Tko je taj čovjek?“
Književnost nije ubojstvo s predumišljajem, pisac nema motiv za roman ili pjesmu, ima samo ono romantično nadahnuće ili pak nešto manje romantičnu unutarnju, organsku potrebu da nešto zapiše. Na primjer: moj lik ima motiv da ubije čovjeka, a ja potrebu da ga napišem. Kad, naime, postoji motiv za pisanje romana, to najčešće nije književnost. Takvi motivi su, recimo, novac, zavist, ljubomora, društveni uspjeh ili namjera da se popravi svijet: isto je, primijetit ćete, i kod ubojica.
Na prvim stranicama dajete svojevrsnu raspravu o relativnosti, čovekovoj (ne)mogućnosti suštinskog spoznavanja vremena, kauzalnosti zbivanja, odnosa prošlosti i budućnosti... To se na svoj način potom preliva i na događajnu strukturu?
Iako je jasno da romanom istražujem vječnu suvremenost zla, dogodilo se da ga je linearna, fizička stvarnost sustigla. Kad mi je prvi put sišla s uma, prije dvadesetak godina, ta je ideja bila općenita i univerzalna. Iz nje je, recimo, nastao „Christkind“, roman sa istom premisom, ali drugačijom potrebom: recimo da sam u „Christkind“ želio istražiti uzroke i korijene tog zla, a u romanu „Tko je taj čovjek“ – između ostalog, jer to nije priča samo o tome – plodove i posljedice „dobra“. Ako se, jasno, uopće složimo oko toga što je zlo, što dobro, a što etički opravdani onaj, kako ste rekli, motiv.
Da li je reč i o preispitivanju okrenutosti savremenog čoveka, sa veštačkom inteligencijom, u krivom smeru ili....?
O „okrenutosti savremenog čoveka, sa sve veštačkom inteligencijom, u krivom smeru“ govori upravo jedan od junaka mog romana, filozof koji prije stotinu godina upozorava kako je zapadni svijet na početku kraja i kako tu ne možemo ništa izmijeniti: „Nije tu riječ o političkim i ekonomskim, pa čak ni o religioznim i umjetničkim preobražajima, već o suštini duše koja je ostvarila svoje mogućnosti do kraja, o unutarnjoj završenosti čovjeka koja nas očekuje poslije 2000. godine.“
Ono što je zaista uznemirujuće jest, međutim, to što nisam izmislio ni tog filozofa ni njegove riječi: napisao ih je čuveni – danas bismo rekli kontroverzni – njemački polihistor Osvald Špengler, u svojoj kultnoj „Propasti Zapada“, koja je te 1923. bila apsolutni njemački bestseler: „Postojanje bez unutarnjeg oblika, megapolitska umjetnost, luksuz, sport, živčana uzbuđenja, promjenjive umjetničke mode“ – tako, eto, Špengler vidi svijet poslije 2000. godine, s „krajem razvoja forme“ i „konačnim finalom zapadnog svijeta“. Potpuno nesvjesnom te koincidencije, dogodilo mi se, eto, da sam dvadeset godina od prve zamisli roman smješten u Špenglerovom i Hitlerovom Minhenu 1923/24. dovršavao upravo jubilarne 2023/24, usred geopolitičke sezone koja je neugodno podsjećala na onu vajmarsku. Mogao je ispasti, kad smo već kod toga, zgodan motiv za pisanje i objavljivanje: zato sam ga malo odgodio. Dobro, lažem, nisam samo zbog toga, ali za svaki slučaj imam alibi. Špenglerove dvijehiljadite, uostalom – baš kao ni Hitlerove dvadesete – ionako neće pobjeći.
U knjizi se prepliću dokumentarnost i fikcija, a u središtu priče je istorijski događaj, državni udar (Minhenski puč) koji je Hitler sa nacionalsocijalistima izveo 9. novembra 1923, istina neuspeo, ali koji je nacistima doneo, da tako kažemo, medijsku pobedu, popularizaciju... Kakve su to igre gladi, krupnog kapitala... koje ljudima zamagle vid odvodeći ih u zlo?
Vrijeme u koje je smješten roman vrijeme je rađanja dva najveća totalitarna zla dvadesetog stoljeća: tragično neuspješni slikar i lokalna gradska politička zvijezda Adolf Hitler u Minhenu pokušava državni udar, a mjesec-dva kasnije u Moskvi umire Vladimir Iljič Lenjin i zamjenjuje ga svijetu manje poznati sekretar Partije, drug Josif Visarionovič. I jedno i drugo, i nacionalistički socijalizam i staljinistički komunizam, izrasli su kao reakcija na diktaturu krupnog kapitala, tragične igre gladi, sa igračima i pijunima koji više nisu imali što izgubiti.
Uvodite u dokumentarni milje fikcijski lik, pripovedača, američkog novinara, koji obračunom sa Firerom nastoji spasti svet od nadolazećeg Drugog svetskog rata. Ima li u tom liku alter ega? Sve skupa otvara i temu moralne odgovornosti, gde je danas odgovornost, posebno moralna?
Svatko od nas ima alter ego koji se pita što je u životu mogao i trebao drugačije, svatko od nas je poželio da može vratiti vrijeme i popraviti stvari. Što, međutim, ako Špengler nije u pravu kad kaže kako „ne možemo ništa izmijeniti“? On, naravno, misli na budućnost svijeta, odnosno – preciznije – njegovu neumitnu sudbinu, ali što kad bismo je zaista mogli izazvati mijenjajući prošlost? Bismo li se vratili da s naknadno sakupljenom hrabrošću lepoj protinoj ćerki ipak kažemo „volim te“, pa neka bude što biti mora, ili da onoga davnog, strašnog dana spriječimo pijanog oca da premlati majku? Ili da, odgovorni za vlastitu budućnost, spriječimo nešto mnogo veće i strašnije? Nije stvar u tome je li tako nešto naučno moguće ili nemoguće, to je banalno. Stvar je u tome da, kako kaže drugi jedan junak romana, Artur Šopenhauer, prošlost i budućnost uopće ne postoje: postoji samo sada, nunc stans, neponovljivo i vječno sada.
Nameće se pitanje suštinske sličnosti dvadesetih godina 20. veka i današnjice?
Ono mi se, rekoh, nametnulo već u toku pisanja. Jednostavno, dvadesete su me sustigle. Nisu slični samo političke prilike i odnosi, nego i ljudi i njihove rečenice. Make America Great Again, recimo: upravo to, od riječi do riječi – dobro, uz malu izmjenu u drugoj – u vajmarskoj Njemačkoj 1923. izgovara Adolf Hitler. Rekoh nedavno u jednom intervjuu: sva neuralgična mjesta „onih“ dvadesetih – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, invazija migranata, Židovi, Izrael, naseljavanje Palestine, Krim, Ukrajina, nova velika Rusija, ponižena Njemačka i ekonomski kaos, istovremeno zapanjujući tehnološki napredak i do tada nezabilježene kulturne i seksualne slobode, a usred svega pogubljena, sjebana radnička klasa koja u tom kaosu oduševljeno prihvaća nacionalsocijalizam, pa ratni veterani i društveni talog postrojen u Freikorpse nasrće na slobodoumne studente i „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu i stotinu godina kasnije, u vajmarskom svijetu kao i u vajmarskoj Hrvatskoj ili Srbiji. I jednako kako su batinaši partijskog Sturmabteilunga prije stotinu godina upadali na fakultete, prijetili Bertoltu Brehtu i minirali minhensku premijeru njegove „Džungle“, danas prijete Miljenku Jergoviću i miniraju festival u Benkovcu, ili pak upadaju na srpske fakultete i miniraju, recimo, beogradski „Merdita, dobar dan“. Istražujući za roman iščitavao sam, recimo, arhivska godišta njemačke, ruske, američke i naše štampe iz 1923. i 1924, zastrašujuće uhvaćen u osjećaju da čitam jutrošnje novine. Kao putnik kroz vrijeme koji se u vajmarskoj Njemačkoj zbunjen zatekao kao isti čovjek u isto vrijeme na istom mjestu.
Ako povučemo paralelu između današnjice i dvadesetih godina 20. veka, nije li to, zapravo, oči u oči susret sa velikom zebnjom jer znamo šta su donele tridesete i četrdesete godine minulog stoleća?
Znamo li zaista? Jeste li sigurni? Više čak nije stvar da mi u Hrvatskoj ili Srbiji danas zapravo ne znamo što su nam prošlog stoljeća donijele dvadesete, tridesete i četrdesete, i da Drugi svjetski rat kod nas još službeno nije ni završio: u Hrvatskoj, recimo, Plenkovićeva je Vlada mrtva ozbiljna osnovala komisiju za utvrđivanje njegovih rezultata, a Srbija se rehabilitacijama četničkih zločinaca osamdeset godina nakon završetka rata radosno postrojila na poraženu stranu, pa jedni i drugi u školama danas uče kako je Drugi svjetski rat bio zapravo građanski rat u NDH i Srbiji. Stvar je, naime, u tome da s četrdesetima danas nije načisto ni ostatak ovog poremećenog svijeta. Na ovom mjestu odlikaši obično podsjećaju na trećeg filozofa, dobrog starog Karla Marksa, i onu njegovu o povijesti koja se ponavlja dva puta, kao tragedija i kao farsa, ali zaboravljaju da ovo još uvijek nije farsa i da smo tek na tragediji.
Može li se reći da je jedna od uporišnih tačaka romana pitanje nepravde i pobune? Nepravda je neupitna i sve veća na sve strane, a može li se danas govoriti o otporu, pobuni (njihovoj efikasnosti, organizacionoj (ne)mogućnosti....)?
Prijedlog za razmišljanje: prije nekoliko dana svijet je šokiran kad je, na oduševljenje woke ljevice, jedan mladi mormon iz Jute, neki Tajler Robinson, snajperskim metkom ubio Čarlija Kirka, američkog desničarskog aktivistu i političku zvijezdu u usponu, a Kirkova udovica u obraćanju javnosti s uznemirujućom dozom prijetnje poručila ubojici i njegovim navijačima: „Nemate pojma što ste upravo oslobodili diljem zemlje i svijeta!“ Evo mogućeg pitanja koje postavlja roman: što da je Tajler Robinson zapravo stigao iz budućnosti da ubije zlo u njegovu korijenu, što da je stigao jednim metkom spriječiti ono što je Kirk u toj bliskoj budućnosti „oslobodio diljem zemlje i svijeta“? Pitanje, jasno, nije znanstveno-fantastične prirode: najzad, potpuno iste stvari kao i Čarli Kirk – o crncima, migrantima, ženama, obitelji, domovini, tradicionalnim vrijednostima, židovskim kulturnim lobijima, opravdanosti nasilja ili pravu naroda na oružje – jednako glasno i autoritativno pred potpuno istom publikom, pred potpuno istim oduševljenim pristalicama i potpuno jednako zgroženim protivnicima, prije stotinu godina govorio je i jedan njemački desničarski aktivist i politička zvijezda u usponu. Što bi nama danas značilo onodobno moralno zgražanje nad hladnokrvnim ubojstvom u međuvremenu davno zaboravljenog nekog, kako se ono zvao, Adolfa Hitlera? Koji je, podsjećam, baš poput Kirka samo debatirao i argumentirano iznosio svoje stavove? Ne nudim odgovor, samo pitanje. Odgovor, uostalom, ne zna ni moj junak, ubojica budućeg Firera koji – kako ćemo shvatiti do konca romana – „nema pojma što je upravo oslobodio diljem zemlje i svijeta“.
Kada je pre pet-šest godina izašlo obnovljeno izdanje Vaše knjige „Jebo sad hiljadu dinara“, razvila se polemika, odnosno deo ovdašnje javnosti Vas je napao zbog Vaših izjava, između ostalog, o Beogradu tj. beogradskoj vlasti. Kazali ste tada, između ostalog, da je Beograd postao „Dubai za siromašne, ili Jagodina za bogate“. Duhovita, lucidna opaska koja ukazuje koliko je banalnost (prostota, neznanje...) kancerogena. Nije li ona, zapravo, opasnija od bilo kakve ideologije (samo što je upravo zato ideologije i koriste)?
Ta banalna vulgarnost i ignorancija zapravo i jest ideologija novog doba. Ovo je postideološko vrijeme, vrijeme bez velikih ideja, vrijeme koje je razmišljanje i ideju, uostalom, prepustilo algoritmima i umjetnoj inteligenciji. Što je danas desnica, što je ljevica? Nedavno, evo zgodnog primjera, iz zgrade Saveznog ureda za upravne poslove u Berlinu na zahtjev jedne uposlenice je kao uvreda javnom moralu uklonjen kip gole žene, ni manje ni više nego brončana kopija čuvene antičke Venere Mediči. I to usprkos glasu razuma njemačkog ministra kulture, koji je taj čin nazvao „kulturnom ignorancijom“ i „agresivnim napadom na slobodu umjetnosti i slobodu društva“. Vijest dakle ni po čemu senzacionalna – dobri stari konzervativci protiv dobrih starih progresivaca – osim što službenica koja je zatražila uklanjanje gole Venere nije nikakva kršćanska puritanka, već povjerenica za ravnopravnost spolova, budna dakle woke inspektorica po kojoj je čuveni kip Venere „seksistički simbol omalovažavanja žena“, a glas razuma i ministar kulture poznati njemački konzervativac Volfram Vajmer, borac za tradicionalne kršćanske vrijednosti, obitelj, naciju i vjeru, te križarski vitez protiv Multi-Kulti-Luge („multi-kulti laži“) kao „pokušaja iskorjenjivanja nacionalnog instinkta imigracijom i döner kebabom“. Da je živ, Hitler bi – umjesto jednog neuspješnog državnog – doživio tri uspješna uzastopna moždana udara.
Vratimo se romanu, kažete na jednom mestu, blizu devedesete strane, „kada bi jednog dana imala moć da krivuljom prijeđenog života vrati unatrag događanja, i kada bi iz spoznate budućnosti mogla izabrati i nepovratno promjeniti samo jedan trenutak (...) bio bi to jedan od onih prije kojih je prerano za bilo što, a nakon kojih je već kasno za sve, bio bi to upravo ovaj trenutak, ovaj sad, ovaj ovdje“. Da li je današnji, savremeni čovek u stanju da prepozna trenutak, i ako nije, šta mu preostaje?
Nikada u povijesti nijedan suvremeni čovjek nije bio u stanju da prepozna taj trenutak, pa nije ni ovaj današnji. Suvremeni je čovjek naprosto takav. Glup. I to po onoj Ajnštajnovoj formuli, koja glupost definira kao ponavljanje uvijek istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata. Taj i takav suvremeni čovjek pametan je uvijek i samo – naknadno. Nakon čega mu tako opamećenom, hvala na pitanju, preostaje samo ponoviti postupak.
I, za kraj: ko je taj čovek?
To ćemo se, kao i moj junak, svi na kraju priče upitati pred ogledalom u kupaonici. U protivnom – u redu, to se samo tako kaže, ničega osim protivnog nikad nije bilo niti će ikad biti – tu će se stvar pitati samo mladi jedan filolog iz Menhengladbaha, neki Jozef Gebels, koji će oktobra 1925, upravo dakle ovih dana prije točno stotinu godina, oduševljen „Majn kampfom“ i njegovim autorom u svom dnevniku zapisati: „Tko je taj čovjek? Napola pučanin, napola Bog! Krist ili samo Ivan Krstitelj?“
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Tatjana Nježić
Izvor: NIN
Ono mi se, rekoh, nametnulo već u toku pisanja. Jednostavno, dvadesete su me sustigle. Nisu slični samo političke prilike i odnosi, nego i ljudi i njihove rečenice. Make America Great Again, recimo: upravo to, od riječi do riječi – dobro, uz malu izmjenu u drugoj – u vajmarskoj Njemačkoj 1923. izgovara Adolf Hitler. Rekoh nedavno u jednom intervjuu: sva neuralgična mjesta „onih“ dvadesetih – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, invazija migranata, Židovi, Izrael, naseljavanje Palestine, Krim, Ukrajina, nova velika Rusija, ponižena Njemačka i ekonomski kaos, istovremeno zapanjujući tehnološki napredak i do tada nezabilježene kulturne i seksualne slobode, a usred svega pogubljena, sjebana radnička klasa koja u tom kaosu oduševljeno prihvaća nacionalsocijalizam, pa ratni veterani i društveni talog postrojen u Freikorpse nasrće na slobodoumne studente i „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu i stotinu godina kasnije, u vajmarskom svijetu kao i u vajmarskoj Hrvatskoj ili Srbiji. I jednako kako su batinaši partijskog Sturmabteilunga prije stotinu godina upadali na fakultete, prijetili Bertoltu Brehtu i minirali minhensku premijeru njegove „Džungle“, danas prijete Miljenku Jergoviću i miniraju festival u Benkovcu, ili pak upadaju na srpske fakultete i miniraju, recimo, beogradski „Merdita, dobar dan“. Istražujući za roman iščitavao sam, recimo, arhivska godišta njemačke, ruske, američke i naše štampe iz 1923. i 1924, zastrašujuće uhvaćen u osjećaju da čitam jutrošnje novine. Kao putnik kroz vrijeme koji se u vajmarskoj Njemačkoj zbunjen zatekao kao isti čovjek u isto vrijeme na istom mjestu.
Ako povučemo paralelu između današnjice i dvadesetih godina 20. veka, nije li to, zapravo, oči u oči susret sa velikom zebnjom jer znamo šta su donele tridesete i četrdesete godine minulog stoleća?
Znamo li zaista? Jeste li sigurni? Više čak nije stvar da mi u Hrvatskoj ili Srbiji danas zapravo ne znamo što su nam prošlog stoljeća donijele dvadesete, tridesete i četrdesete, i da Drugi svjetski rat kod nas još službeno nije ni završio: u Hrvatskoj, recimo, Plenkovićeva je Vlada mrtva ozbiljna osnovala komisiju za utvrđivanje njegovih rezultata, a Srbija se rehabilitacijama četničkih zločinaca osamdeset godina nakon završetka rata radosno postrojila na poraženu stranu, pa jedni i drugi u školama danas uče kako je Drugi svjetski rat bio zapravo građanski rat u NDH i Srbiji. Stvar je, naime, u tome da s četrdesetima danas nije načisto ni ostatak ovog poremećenog svijeta. Na ovom mjestu odlikaši obično podsjećaju na trećeg filozofa, dobrog starog Karla Marksa, i onu njegovu o povijesti koja se ponavlja dva puta, kao tragedija i kao farsa, ali zaboravljaju da ovo još uvijek nije farsa i da smo tek na tragediji.
Može li se reći da je jedna od uporišnih tačaka romana pitanje nepravde i pobune? Nepravda je neupitna i sve veća na sve strane, a može li se danas govoriti o otporu, pobuni (njihovoj efikasnosti, organizacionoj (ne)mogućnosti....)?
Prijedlog za razmišljanje: prije nekoliko dana svijet je šokiran kad je, na oduševljenje woke ljevice, jedan mladi mormon iz Jute, neki Tajler Robinson, snajperskim metkom ubio Čarlija Kirka, američkog desničarskog aktivistu i političku zvijezdu u usponu, a Kirkova udovica u obraćanju javnosti s uznemirujućom dozom prijetnje poručila ubojici i njegovim navijačima: „Nemate pojma što ste upravo oslobodili diljem zemlje i svijeta!“ Evo mogućeg pitanja koje postavlja roman: što da je Tajler Robinson zapravo stigao iz budućnosti da ubije zlo u njegovu korijenu, što da je stigao jednim metkom spriječiti ono što je Kirk u toj bliskoj budućnosti „oslobodio diljem zemlje i svijeta“? Pitanje, jasno, nije znanstveno-fantastične prirode: najzad, potpuno iste stvari kao i Čarli Kirk – o crncima, migrantima, ženama, obitelji, domovini, tradicionalnim vrijednostima, židovskim kulturnim lobijima, opravdanosti nasilja ili pravu naroda na oružje – jednako glasno i autoritativno pred potpuno istom publikom, pred potpuno istim oduševljenim pristalicama i potpuno jednako zgroženim protivnicima, prije stotinu godina govorio je i jedan njemački desničarski aktivist i politička zvijezda u usponu. Što bi nama danas značilo onodobno moralno zgražanje nad hladnokrvnim ubojstvom u međuvremenu davno zaboravljenog nekog, kako se ono zvao, Adolfa Hitlera? Koji je, podsjećam, baš poput Kirka samo debatirao i argumentirano iznosio svoje stavove? Ne nudim odgovor, samo pitanje. Odgovor, uostalom, ne zna ni moj junak, ubojica budućeg Firera koji – kako ćemo shvatiti do konca romana – „nema pojma što je upravo oslobodio diljem zemlje i svijeta“.
Kada je pre pet-šest godina izašlo obnovljeno izdanje Vaše knjige „Jebo sad hiljadu dinara“, razvila se polemika, odnosno deo ovdašnje javnosti Vas je napao zbog Vaših izjava, između ostalog, o Beogradu tj. beogradskoj vlasti. Kazali ste tada, između ostalog, da je Beograd postao „Dubai za siromašne, ili Jagodina za bogate“. Duhovita, lucidna opaska koja ukazuje koliko je banalnost (prostota, neznanje...) kancerogena. Nije li ona, zapravo, opasnija od bilo kakve ideologije (samo što je upravo zato ideologije i koriste)?
Ta banalna vulgarnost i ignorancija zapravo i jest ideologija novog doba. Ovo je postideološko vrijeme, vrijeme bez velikih ideja, vrijeme koje je razmišljanje i ideju, uostalom, prepustilo algoritmima i umjetnoj inteligenciji. Što je danas desnica, što je ljevica? Nedavno, evo zgodnog primjera, iz zgrade Saveznog ureda za upravne poslove u Berlinu na zahtjev jedne uposlenice je kao uvreda javnom moralu uklonjen kip gole žene, ni manje ni više nego brončana kopija čuvene antičke Venere Mediči. I to usprkos glasu razuma njemačkog ministra kulture, koji je taj čin nazvao „kulturnom ignorancijom“ i „agresivnim napadom na slobodu umjetnosti i slobodu društva“. Vijest dakle ni po čemu senzacionalna – dobri stari konzervativci protiv dobrih starih progresivaca – osim što službenica koja je zatražila uklanjanje gole Venere nije nikakva kršćanska puritanka, već povjerenica za ravnopravnost spolova, budna dakle woke inspektorica po kojoj je čuveni kip Venere „seksistički simbol omalovažavanja žena“, a glas razuma i ministar kulture poznati njemački konzervativac Volfram Vajmer, borac za tradicionalne kršćanske vrijednosti, obitelj, naciju i vjeru, te križarski vitez protiv Multi-Kulti-Luge („multi-kulti laži“) kao „pokušaja iskorjenjivanja nacionalnog instinkta imigracijom i döner kebabom“. Da je živ, Hitler bi – umjesto jednog neuspješnog državnog – doživio tri uspješna uzastopna moždana udara.
Vratimo se romanu, kažete na jednom mestu, blizu devedesete strane, „kada bi jednog dana imala moć da krivuljom prijeđenog života vrati unatrag događanja, i kada bi iz spoznate budućnosti mogla izabrati i nepovratno promjeniti samo jedan trenutak (...) bio bi to jedan od onih prije kojih je prerano za bilo što, a nakon kojih je već kasno za sve, bio bi to upravo ovaj trenutak, ovaj sad, ovaj ovdje“. Da li je današnji, savremeni čovek u stanju da prepozna trenutak, i ako nije, šta mu preostaje?
Nikada u povijesti nijedan suvremeni čovjek nije bio u stanju da prepozna taj trenutak, pa nije ni ovaj današnji. Suvremeni je čovjek naprosto takav. Glup. I to po onoj Ajnštajnovoj formuli, koja glupost definira kao ponavljanje uvijek istih postupaka u očekivanju drugačijeg rezultata. Taj i takav suvremeni čovjek pametan je uvijek i samo – naknadno. Nakon čega mu tako opamećenom, hvala na pitanju, preostaje samo ponoviti postupak.
I, za kraj: ko je taj čovek?
To ćemo se, kao i moj junak, svi na kraju priče upitati pred ogledalom u kupaonici. U protivnom – u redu, to se samo tako kaže, ničega osim protivnog nikad nije bilo niti će ikad biti – tu će se stvar pitati samo mladi jedan filolog iz Menhengladbaha, neki Jozef Gebels, koji će oktobra 1925, upravo dakle ovih dana prije točno stotinu godina, oduševljen „Majn kampfom“ i njegovim autorom u svom dnevniku zapisati: „Tko je taj čovjek? Napola pučanin, napola Bog! Krist ili samo Ivan Krstitelj?“
Integralnu verziju intervjua možete pročitati ovde.
Autor: Tatjana Nježić
Izvor: NIN
Autor: Boris Dežulović
